Radost i bol

Lea i Darija, red. Branko Ivanda, sklad. Alfi Kabiljo

  • Lea i Darija, red. Branko Ivanda

    Kako opisati zamamne i opasne tridesete godine dvadesetog stoljeća? Čini se da je redatelj Branko Ivanda našao pravu formulu kada je zagnjurio u tužnu pripovijest o Lei Deutsch, trinaestogodišnjem čudu od djeteta. Lea je, zajedno s Darijom Gasteiger, plijenila pozornost hrvatske kazališne publike sve do početka Drugoga svjetskog rata, kada je, zajedno s ostalim Židovima, a unatoč trudu prijatelja da je spase, nestala u vlaku za Auschwitz.

    Glazba za ovakav film morala je donijeti mnogo toga: i radost i bol, i pobjedu i poraz, ali i osjećaj za vrijeme u kojemu se tragična pripovijest odigrala. Jedini mogući izbor bio je iskusni Alfi Kabiljo – skladatelj i šansonijer, čovjek koji je jednako vješt u skladanju filmske glazbe, koliko u skladanju mjuzikla i samostalnih songova. Njegova je partitura donijela klavirsku temu – malu, jednostavnu, nostalgičnu, a pomalo tužnu i sentimentalnu melodiju, koja govori o svim oprekama kazališnog i stvarnog života, dječjeg svijeta i svijeta odraslih, svijeta mašte i svijeta stvarnosti. S druge strane, Kabiljo je napisao i song, Zagreb pjeva i pleše, koji se odlično uklopio u kontekst svih ostalih songova, arija i dueta.
    Lea i Darija, red. Branko Ivanda
    Naime, u filmu su, pored originalne glazbe, upotrijebljene i pjesme i instrumentalni dijelovi iz operete Čudo od djeteta, čiji je nastanak prvo što Ivanda u filmu prikazuje. Operetu su osmislili Josip Deči i Tito Strozzi po mjeri male, iznimno talentirane Lee. Tako gledatelji od samog početka prate nastanak dječjeg mjuzikla, i to na sretnom mjestu koje su njegovi osnivači nazvali Dječje carstvo. Kada i Darija dolazi u Zagreb, ta mala plavuša s velikim loknama, Lea napokon pronalazi sebi ravnu, a zajedno postaju zvijezdama opere Engebelta Humperdincka Ivica i Marica. To je, naravno, povod da zajedno nastupe u duetu iz opere, da u njoj plešu i da nebrojeno puta oduševe publiku.

    Iz toga je lako zaključiti da cijeli prvi dio filma pleše i pjeva te da su glazbeni i plesni brojevi u prvom planu. No Ivanda od toga ne odustaje ni kada stvari krenu po zlu jer glazba i ples ono su što daje nadu i želju za životom. Mala zatamnjenja koja nudi Kabiljo samo su upozoravajuća – zapravo, na tužni preokret najviše upozorava uvodna tema, koja, čini se, već pomirena sa sudbinom koju redatelj zna a gledatelji mogu nagađati, u film unosi nostalgiju i tužan mir.
    Lea i Darija, red. Branko Ivanda
    Rješenje filmske završnice također ostavlja nadu, ako nikako drugačije, barem na način na koji su redatelj i njegova ekipa odlučili „vratiti Leu Deutsch u HNK“ odakle je otjerana, gotovo doslovno, u smrt (premijera filma održana je 29. siječnja u zagrebačkom HNK-u s punom sviješću o nefilmskim uvjetima, ali i s odlučnošću da se Lea doista ponovno dovede na kazališne daske). U tom smislu optimizma, koji se nalazi čak i u najcrnjoj prošlosti, filmska završnica ponavlja temu iz mjuzikla, pušta da se vagon u kojemu je mala Lea umrla raspadne, a nju odvodi u svijet pjesme i plesa za koji je živjela.

    Utjecaj je Plesačice u tami jasan, ali završnica, u tumačenju Branka Ivande, nije tako crna upravo zato što sada o Lei i njezinoj prijateljici Dariji postoji film koji pripovijeda njihovu priču. U toj je priči važnu ulogu odigrao skladatelj Alfi Kabiljo, koji je svojom partiturom uspio skupiti cijeli niz prizornih glazbi i glazbenih žanrova vezanih uz kazališne daske i pritom ostati stilski jedinstven i glazbeno rječit i u trenucima kada glazba mora progovoriti bez teksta. U tim je trenucima tuga za malom Leom koja se kretala po filmskom platnu bila najveća.

    © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 3. veljače 2012.

Piše:

Irena
Paulus