Politika na američki način

Martovske ide (The Ides of March), red. George Clooney

  • Martovske ide (The Ides of March ), red. George Clooney

    Prijateljica koja je sa mnom u riječkom Cinestaru gledala Martovske ide nakon filma istaknula je jednu vrlo zanimljivu činjenicu – prvih tridesetak minuta filma Georgea Clooneyja vrlo je američko, odnosno redatelj je izvrsno dočarao ozračje, peripetije, mehanizme i postulate koji su u temeljima američkog političkog života, kao i euforiju koja ga prati, posebice u vrijeme izbora, a koja je u Europi osjetno manja. Ovdje svi ionako shvaćaju kako politika rijetko donosi nešto dobro, a pojedincima i strankama uglavnom je cilj samo dokopati se vlasti te se na njoj što duže zadržati. Osim navedenoga, autor također naznačuje neka od gorućih pitanja koja posljednjih desetak godina izazivaju prijepore i velike podjele na američkoj političkoj sceni, ali i u društvenom životu, pa Martovske ide djeluju kao film koji je prilično svjestan društvenog, političkog i kulturnog trenutka u kojem je nastao. 

    Spomenuta aktualnost svakako je dobrodošla, tim više što redatelj bez ograda nastoji secirati licemjerje političara i naličje političkoga života. Možda Clooney u navedenom kontekstu nije rekao zapravo ništa nova jer smo se nebrojeno puta mogli uvjeriti da u većini slučajeva političari govore jedno, a rade nešto sasvim drugo, ali je velika prednost njegova filma to što je uspio uvjerljivo prikazati cjelokupno ozračje u kojem se razmatrano odvija. Činjenica ostaje kako je Amerika oduvijek bila opsjednuta vlastitim predsjednicima i političarima, što je i Hollywood svakako znao prepoznati (JFK, Nixon, W.) i dobro unovčiti, a Martovske ide također predstavljaju jedan dalji izdanak toga trenda. Uostalom, seciranje američkoga političkoga života za redatelja Clooneyja nije nikakva novost jer se istom problematikom bavio i u vrlo solidnom filmu Laku noć. I sretno! (Good Night, and Good Luck., 2005), koji je dao naslutiti da od njega kao redatelja možemo očekivati još zanimljivih naslova.
    Martovske ide (The Ides of March ), red. George Clooney
    Prvo se u prologu filma od glave do pete sređeni Ryan Gosling, koji glumi Stephena Meyersa, mladoga, talentiranoga i nadobudnoga političkog konzultanta pred kojim je zacijelo velika karijera, penje na pozornicu kako bi provjerio je li sve spremno za nastup njegova šefa, liberalnoga demokratskoga guvernera Mikea Morrisa (George Clooney), koji će za nekoliko sati imati televizijsku debatu sa svojim stranačkim protivnikom. Prizor je simptomatičan jer će se Meyers i sam tijekom filma simbolički penjati na političku pozornicu a onda će naglo posrnuti i ponovno se uzdići, shvativši kako u takvom okruženju jednostavno mora igrati prljavo kako bi preživio i uspio. Uvodna sekvenca, koja pak uključuje spomenutu debatu, izvedena je u preciznom registru jer ne samo da predstavlja glavne protagoniste i njihove karakterne konture, kao i motivaciju za daljnji razvoj naracije, nego nešto još značajnije – započinje precizno seciranje američkoga političkoga života sa svim onim bitnim osobama – spin doktorima – koje ne vidite jer se nalaze u pozadini, ali suvereno upravljaju političkom igrom.

    Dinamička kamera Phedona Papamichaela također uvjerljivo uspijeva dočarati frenetičnu atmosferu, ali i ostvariti dojam pseudodokumentarističnosti. Ista je situacija kada kamera potom ulazi u Morrisov izborni stožer, gdje rade osobe koje bismo u hrvatskom kontekstu nazvali stranačkom mladeži, a koje u cijelom procesu također vide priliku za sebe. Martovske ide ne moraliziraju, nego bi se prije moglo reći kako imaju poprilično zajedljiv stav, jer bez obzira na pozitivne ili negativne konotacije koje se vežu uz pojedine protagoniste – na kraju ipak gotovo svatko dobije što želi bez obzira na to koliko njihov ulog u konačnici izgledao kao faustovski ugovor.
    Martovske ide (The Ides of March ), red. George Clooney
    Clooney je najbolji u radu s glumcima. Ryan Gosling prošle je godine vjerojatno bio najzaposleniji mladi američki glumac. Njegov Meyers vrlo je pažljivo dočaran – u početku kao naivni, ali vrlo talentirani idealist koji se pretvara u ogorčena karijerista. Sam Clooney u guvernerskoj ulozi vješto iskorištava svoj zvjezdani šarm i simpatičnost kako bi, zapravo, potkopao i ironizirao svoj lik, poigravši se s gledateljevim identifikacijskim mehanizmima. Marisa Tomei efektna je u ulozi novinarke Timea te svakako zaslužuje više mjesta u filmu. Međutim, djelo kradu Philip Seymour Hoffman i Paul Giamatti u ulozi dvojice spin doktora koji rade u suprotstavljenim izbornim stožerima, koji savršeno dočaravaju samu narav i srž politike. Redatelj voli krupne planove u kojima najviše do izražaja dolazi ekspresivnost njegovih glumaca te njihove emocije i strasti koje se dodatno raspiruju bespoštednom političkom borbom.

    Clooneyjev redateljski rukopis hladan je i promišljen, lišen emocija te odgovara temi koju obrađuje, a već ranije spomenuta Papamichaelova forografija uspijeva vrlo sugestivno dočarati atmosferu. Međutim, kako ide prema kraju, film se počinje razvodnjavati jer redatelju kao da poteškoću počinje stvarati činjenica što ne zna zadržati pažnju gledatelja. Tomu postoji i razlog, a pripisao bih ga scenariju, koji uz redatelja potpisuju Grant Heslov i Beau Willimon. Naime, iako u dijaloškim partijama između aktera uspijevaju postići živost, cijeli podzaplet, koji rezultira tragičnim ishodom, trebalo je scenaristički preraditi i izmijeniti jer djeluje odveć trivijalno, odnosno prenapadno i drastično te priziva melodramatske akcente koji nepotrebno opterećuju film.
    Martovske ide (The Ides of March ), red. George Clooney
    Julie Deply imala je pravo kada je u svom redateljskom prvijencu Dva dana u Parizu rekla kako samo jedan felacio može promijeniti povijest određene države te, da se pristojno izrazim, dovesti na vlast ljude problematičnoga i nazadnoga svjetonazora. Clooney pokazuje da i s druge strane također ima svakojakih ljudi, no Martovskim idama možda bi pomoglo da se ne doživljavaju ozbiljno u tolikoj mjeri.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 31. siječnja 2012.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji