Neostvareni filmski eksperiment

Gospodin Nitko (Mr. Nobody), red. Jaco van Dormael u povodu DVD izdanja

  • Gospodin Nitko (Mr. Nobody), red. Jaco van Dormael

    U posljednje vrijeme zamjetan je trend da filmaši svoje dramska djela zaogruću u znanstveno-fantastično, fantastično ili znanstveno ruho, nastojeći spojiti sadašnjost s budućnošću i ponuditi egzistencijalnoj potki svojih filmova određenu (pseudo)znanstvenu osnovu. Tu ne samo da možemo govoriti o Malickovu razvikanu i pretencioznu Drvu života nego i von Trierovoj Melankoliji te svakako zanimljivom filmu U zaklon Jeffa Nicholsa. Očito je filmaše zaludilo neprestano predviđanje skorašnjega kraja svijeta pa su svojim anksioznostima napokon mogli dati malo oduška. Dok je njihov visokobudžetni kolega Roland Emmerich u svojoj isprano ljevičarskoj 2012 (2009) bježao od svih mogućih katastrofa koje se u jedan film katastrofe i smak svijeta mogu natrpati, ponudivši mogućnost spasa, njegovi su artsy kolege s filmovima koji su uslijedili bili mnogo manje optimistični. Filmska umjetnost uvijek brzo reagira na društvene i kulturne trendove i pojave pa navedena filmska produkcija ne iznenađuje, kao što nas vjerojatno neće iznenaditi ni kada sasvim nestanu u narednih godinu-dvije.

    Gospodin Nitko krucijalan je izdanak gore spomenutoga trenda, u kojem redatelj Jaco van Dormael (Osmi dan) pokušava razmotriti životne tajne i istine usredotočujući priču na razmatranje vremena, odnosno njegova gotovo okrutnoga srljanja naprijed, jer svijest kako smo neprestano suočeni s nepovratnim nestajanjem životnih trenutaka, upravo onih koji životu daju intenzitet jer se izdižu iznad radnji koje su puko mehaničko ponavljanje, stvara svojevrsnu nelagodu. Postoji samo jedna mogućnost izbora, koja je u svojoj srži nepromjenjiva, što stvara veliku odgovornost.
    Gospodin Nitko (Mr. Nobody), red. Jaco van Dormael
    Okvirno gledajući, van Dormaelov je film mišmaš različitih strujanja i utjecaja – filozofskih, kulturoloških, prirodnoznanstvenih, filmskih i književnih, koji su uneseni u film bez reda i logike te si međusobno proturječe, a isto tako i žanrovskih, u rasponu od drame i melodrame do fantasyja i znanstveno-fantastičnoga filma. Impresionistička potraga za izgubljenim vremenom, Nietzscheov mit o vječnom povratku te raznorazni filmski citati u rasponu od Dvostrukoga života Veronike (La double vie de Véronique, 1991) Krzysztofa Kieślowskoga pa do Donnieja Darka (2001) Richarda Kellyja neprestano se sudaraju u nebrojenim narativnim rukavcima filma koji pokušavaju ostaviti dojam vremenskoga paralelizma pa Nemo, kojega u odrasloj dobi glumi Jared Leto, živi zapravo nekoliko inačica svoga života.

    Međutim, Dormaelovoj priči o fizikalnim zakonitostima vremena, Velikom prasku, širenju, a potom sakupljanju svemira, ljubavi, patnji, čekanju, besmrtnosti i inom jednostavno nedostaje reda i konciznosti. Gledajući film, činilo mi se kako ni sam redatelj nema jasno izgrađen i jasno profiliran idejno-filozofski sustav i pogled na svijet koji bi mu, u krajnjoj liniji, omogućio da čvrsto i jasno zaokruži priču. Stoga Gospodin Nitko djeluje prilično nezgrapno te je svakako razvučen i predugačak. Unutar toga, jedna od Nemovih inačica čak piše roman o putovanju na Mars, koji se također u jednom segmentu inscenira, što dodatno usložnjava dijegetske razine filma, ali ne doprinosi balansiranosti cjeline.
    Gospodin Nitko (Mr. Nobody), red. Jaco van Dormael
    Ispod pseudointelektualističke površine, na kojoj se razglaba o metafizičkoj problematici, za koju redatelj ima senzibiliteta koliko i Luc Besson (Veliko plavetnilo, Peti element), krije se zapravo posvemašnji kič. Općenito, za takvu vrstu filmova jedna od najvećih opasnosti proizlazi iz činjenice kako je granica između intelektualiziranog poniranja u problematiku čovjekova položaja u svijetu i odnosa prema životu i smrti s jedne, te najobičnijega šarenoga i konfuznoga kiča s druge strane, vrlo tanka, katkada i gotovo neprimjetna pa se filmašima često dogodi da završe na pogrešnoj i neočekivanoj strani. Van Dormael svakako nije filmski vizionar, nego je svojom poetikom mnogo bliži pomodnoj new age filozofiji, a njegovo neprestano baratanje slow motion kadrovima i melodramatskim obrascima i rješenjima (u priči o Nemovu i Anneinu rastanku) nažalost djeluje odveć isforsirano i ne postiže traženi emocionalni učinak, kao što nam nikada ne uspijeva prispodobiti likove kao životne entitete.

    Radnja filma također se račva na dva vremenska razdoblja. Jedan se segment odvija u budućnosti, u drugoj polovici dvadeset i prvoga stoljeća. Taj dio filma, gledano s vizualne strane, svakako je najdojmljiviji. Futurističke scene snimane su hladno i smireno, a scenografiji i kostimografiji posvećena je velika pažnja kako bi se ostvarila atmosfera uniformiranoga i bezličnoga distopijskoga svijeta budućnosti u kojem se djeca ne rađaju prirodnim putem, nitko ne umire prirodnom smrću jer je ljudski život produžen do beskonačnosti, a seks je postao krajnje demode i passe. Vrlo hakslijevski, a redatelj kao da se nadahnuo pojedinim segmentima Vrloga novoga svijeta. Ustrajavanje na krupnim kadrovima lica ostarjela Nema i doktora s kojim vodi razgovor, a potom i novinara, stvara osjećaj kako anksioznosti tako i određene bezličnosti svijeta budućnosti.

    Dio koji se odvija u dvadesetom stoljeću djeluje pak romantičarski i vintage, u usporedbi s bezličnom budućnošću – posrijedi je svojevrsno doba nevinosti, premda pojedine segmente autor opet tendira ocrtati realistički – manično-depresivna stanja supruge glavnoga junaka, odnosno jedne od njegovih inačica.

    Gospodin Nitko gotovo da djeluje kao zanimljiv no neostvareni filmski eksperiment, kojemu nedostaje čvršća i sigurnija redateljska ruka, koja ne samo da zna što želi nego zna i kako to postići.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. prosinca 2011.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji