Na pravom putu

Feljton Hrvatski filmski redatelji: Krešo Golik – Dokumentarni film (1)

  • Krešo Golik, 1949.Stvaralaštvo Kreše Golika od sveobuhvatnog je značaja za hrvatsku kinematografiju. O kvalitativnim dosezima igranih filmova pisalo se podosta, a nije upitan ni status dokumentaraca poput Od 3 do 22 (1966), koji bespogovorno uvrštavamo u sam vrh ostvarenja te filmske vrste. Međutim, i dokumentarne filmove možemo razgraničiti na dva jasna razdoblja. Prvo od njih seže u 1948. godinu, kada je Krešo Golik redaktorski sudjelovao u nekoliko tada popularnih Filmskih pregleda te režirao dva samostalna kratkometražna dokumentarca, a drugo počinje sredinom 1960-ih godina, dakle u razdoblju ponovnog uspona toga hrvatskog filmaša.

    Još jedan brod je zaplovio

    Naslove o kojima će biti riječi, Još jedan brod je zaplovio, Kako se gradila autostrada bratstva i jedinstva te Na novom putu, smještamo u razdoblje socrealizma, bespogovornog umjetničkog veličanja socijalističkih smjernica i dosegnuća. Zbog toga je u navedenim naslovima potrebno razlučiti kvalitete filmskog jezika od ideološkog utega, koji ih ostavlja u dalekom vremenskom jazu i poprilično zamućuje žarište suvremenog promatranja. Film Još jedan brod je zaplovio profesionalnog je predznaka jer zajednica pod nazivom Brodospas s dna riječke luke nastoji izvući brod potonuo tijekom Drugoga svjetskog rata. To redateljsko ostvarenje zapravo je Filmski pregled 3, no ističe se kao samosvojno djelo i zorno iskazuje Golikovo stvaralačko nadahnuće. Preglednog raskidravanja, preciznih naglasaka izvanprizornog naratora, taj dokumentarni naslov prati postupnost izvršenja zadatka. U razmeđi ljudi, tehnike i prirodnog čimbenika, to ostvarenje nenametljivo naglašava snagu volje djelatnika usprkos nedostataka tehnike i mogućih opasnosti. Premda filmska cjelina mjestimice pati od pretenciozne glazbe, u prijelomnom dijelu upravo glazba, kadriranje i užurbani glas spikera pridonose napetosti. 

    Primjena arhivske glazbe znamenitog skladatelja Blagoja Berse očito nije bila u potpunosti skladno uklopljena u slikovni materijal filma. Međutim, snimateljska suradnja Kreše Grčevića učinkovita je u odabiru planova i rakursa, dinamičnoj izmjeni prizora ljudi i broda koji postupno izranja na površinu, a pod nadzorom redatelja možemo uočiti i naznaku spektakularnosti, koliko je to god moguće zbog kratkometražnog formata i produkcijskih uvjeta. Ideološki je uteg prigušen i ne predstavlja znatan udio u ovome početnom ostvarenju Kreše Golika, filmska je cjelina razmjernih dijelova, pa i animirani segment preuzima nužan i podjednako razabirljiv udjel, te se Još jedan brod je zaplovio može smatrati iznimnim kvalitetnim dosegom ulaska u redateljski opus značajnog stvaraoca.
    Još jedan brod je zaplovio, red. Krešo Golik
    Kako se gradila autostrada bratstva i jedinstva

    No, ako su u tom filmu odrednice socrealizma tek oplahnule njegovu građu, sljedeći naslov, Kako se gradila autostrada bratstva i jedinstva, pokazuje da ideologija djelomice prevladava sastavnice filmskog jezika i zakriljuje mogućnost višeg kvalitativnog zahvata. Neupitan entuzijazam i prijegornost povećeg niza djelatnika prigodom izgradnje prijelomne prometnice, spoja udaljenih dijelova jugoslavenske države, pod neumitnim je nadzorom izvanprizornog spikera, prenaglašene glazbe i socijalističkog predznaka. Krešo Golik ne uspijeva se u potpunosti othrvati takvom naglašenom okviru pa je filmska građa neravnomjerne cjelovitosti, s nekoliko izraženih sastavnica djelotvorno očitovanog filmskog jezika i naglašeno politički uvjetovanim scenama, čiji je vrhunac ostvarenje zadanoga cilja upravo na tridesetu obljetnicu Listopadske revolucije.

    Zamjećujemo da je redateljski prvijenac Još jedan brod je zaplovio barem u nekoliko slučajeva imenom i prezimenom označavao pojedince čije djelovanje potpomaže kolektivnom ostvarenju zadanoga cilja. Međutim, u Kako se gradila autostrada bratstva i jedinstva ne uočavamo nikakav iskaz individualizma, nego potpunu podređenost pojedinaca kolektivu. Gotovo kao da u tom ostvarenju Krešo Golik ispituje mogućnosti filmskog jezika pa građu dinamizira planovima, rakursima i montažom. Pritom se mjestimice poigrava sa statičnim i dinamičnim stanjima kamere, povremeno uočavamo i snažnije izraženo bogatstvo mizanscena, a rijetki dijelovi bez prisutnosti spikera dinamičnom montažom gledatelja vežu uz prikazano. Za razliku od prethodnog naslova, montažne spone ne obuhvaćaju i tada razmjerno popularno zavjesu, nego preferiraju rez i mjestimična zatamnjenja, pogotovo prigodom prelaska iz dnevnog u noćni rad, učinkovitog osvjetljenja i izraženog chiaroscura. Suprotnost neprestana rada i političkih upliva naglašava i napredovanje znanja graditelja, jasan komentar da podčinjavanje kolektivu može nadvladati i tehničke nedostatke. Nema sumnje, film Kako se gradila autostrada bratstva i jedinstva nije uspio u cijelosti, ali bez poteškoća uočavamo u kolikoj mjeri Krešo Golik razvija redateljski talent te usprkos ideoloških poteškoća nastavlja s upoznavanjem filmskog jezika i uspostavlja se zamalo sukladnim u kvaliteti s već etabliranim redateljima i potpuno ravnopravnim većini stvaralaca koji tek započinju s djelovanjem.

    Na novom putu

    Ni sljedeći naslov, Na novom putu, ne izmiče socrealističkim smjernicama. Nastao prema scenariju glasovite Vesne Parun, obrađuje temu agrarne reforme, nastanka seljačkih radnih zadruga te kolonizacije iz krševitih ili prenapučenih krajeva u plodnija prostranstva. Početno uglavnom eksterijernih segmenata odlazaka iz prijašnih obitavališta, dalju kolonizaciju prikazuje u nizu kadrova dijagonalnih perspektivnih postavki. Prelazak u baranjsko podneblje naznačuje i izmjenu eksterijernog i interijernog, a to je okružje idilično predočeno uz igru djevočica i bogatstvo prirodnog segmenta. Međutim, zapuštenu zemlju valjalo je obraditi pa taj film nenaglašeno seže u kontekst žanra vesterna. Značaj zemlje, njeno pokoravanje ne bi li se iz zapuštenog stvorilo plodno podneblje pogodno za svrhoviti život zajednice, kontekstualna je poveznica jugoslavenskog društvenog predznaka s iznimnim američkim žanrom.

    No, ako je u vesternu nužan individualizam pojedinca za uspostavu ravnoteže zajednice, Na novom putu pokazuje neizbježnoost podređivanja individualnog kolektivu seljačkih radnih zadruga. U okviru filma predočava se to i poimenice, a udruživanje u takvu vrst zajednica potpomaže i njihovu napretku znatnijem broju i zahtijeva često i učinkovitu pomoć države. Duljeg trajanja nego prethodno navedeni filmovi, to ostvarenje obuhvaća cjelogodišnju djelotvornost zadruga i sveobuhvatnije prikazuje razne segmente djelovanja i obiteljskog života. Težačko se smjenjuje s idiličnim, borba s prirodnim nepogodama pokazuje jedinstvo kolektiva, a pretenciozna glazba i prenapregnuti komentari spikera usmjeravaju film prema zadanom cilju – ideološkom ostvarenju napretka seljačkih radnih zadruga na području čitave socijalističke Hrvatske.
    Na novom putu, red. Krešo Golik
    Naglašenom socrealizmu Krešo Golik ne izmiče, što postaje najvećim nedostatkom tog djela, ali mjestimičnim nijansiranjem unutarprizornih postavki, pa i čitavih scena, pokazuje profiliranost stvaralačke percepcije. Premda uočavamo česte naglašene donje rakurse prijegornih djelatnika, izraženu sastavnicu socrealističkoga stila, Krešo Golik je u sceni žetve i rada na polju sposoban očitati krajnosti ugođaja. Podjednako, u samo jednom kadru djevojke koja gleda nebo nakon prolaska nevremena, označava egzistencijalni sukob čovjeka i prirode i simbol čovjekovih dosegnuća usprkos prirodnim nepogodama. Kako se prikazana godina bliži svršetku, vrednuju se njezina dosegnuća, a nenametljivi folklorni ples djevojaka u narodnim nošnjama očitujemo kao svrhovitost zajednice i sukladan je motiv vestern stvaralaštvu Johna Forda, iako je teško vjerovati da je i izravno nadahnut.

    Mjestimični postupci preuzeti iz igranog filma tek su djelomice učinkoviti u ovom filmu, koji se kvalitativno kreće u amplitudama, od iskričavog stvaralačkog nadahnuća do čvrstog ideološkog utega. Zanimljivo je da je Na novom putu i temom seljačkih radnih zadruga i žanrovskim kontekstom poprilično blizak nešto kasnijem dokumentarnom filmu Branka Belana Vriština i klasje, a s ironičnim odmakom možemo podastrijeti i podatak o vrlo brzom ukidanju takvih poljodjelskih društvenih zajednica upravo zbog nemogućnosti svrhovita usklađivanja njihovih članova. Kolektivizacija nije uspjela onemogućiti individualizam, bez obzira na naglašena nastojanja koja uočavamo u ovim dokumentarnim djelima. 

    Usprkos političkoj stezi, u Golikovim dokumentarnim ostvarenjima  i nekolicini filmskih pregleda stvaralački je postav s razvidnim entuzijazmom usuglašavao filmsku djelotvornost. Upravo zbog toga ne treba zaboraviti da su iza kamere u Filmskim pregledima stajali i Nikola Tanhofer i Frano Vodopivec, a montažu je u Na novom putu potpisala Radojka Ivančević, odnosno suradnici su to i u početnim igranim filmovima Kreše Golika, Pavi 9 (1950) i Djevojka i hrast (1955). No, za ponovni redateljski upliv Kreše Golika u okrilje dokumentarne filmske vrste trebalo je pričekati čitavih osamnaest godina za remek-djelo hrvatskog dokumentarnog filma, Od 3 do 22.

    (nastavlja se)

    © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 5. listopada 2011.

kritike i eseji