Koliko svijetli Svjetlo?

7. 25 FPS, Internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa, Zagreb, 20. – 25. rujna 2011.: Pobjednici

  • Svjetlo (Enaki), Takashi Makino, Takashi Ishida

    Kada na Festivalu eksperimentalnog filma apsolutnim pobjednikom proglase elektronski projekt Svjetlo (Emaki, 2011) japanskog dvojca Takashia Makine i Takashia Ishide, koji oponaša strukturalistički kaos karakterističan za rane eksperimente na celuloidnoj vrpci, tada se mlađi posjetitelji s pravom mogu zapitati što se to zapravo događa na toj sceni. Hoće li se na njoj i dalje stimulirati standardi apstrakcije koja slikom i zvukom provocira gledatelje na isti način na koji su to brojni autori radili u prošlosti, prije četiri i više desetljeća? Bez obzira na to što su dva Japanca u elektronsku sliku pedantno pretočili ozračje i formu ranih eksperimenata. Unatoč tomu što su – prema riječima Tanje Vrvilo – „prenijeli filozofiju odmatanja srednjovjekovnog japanskog svitka u sferu digitalnog filma“. Može li takav ziheraški potez žirija na sedmom izdanju zagrebačkog 25 FPS-a biti stimulativan u toj mjeri da se zanemari prevladavajuća forma eksperimenata – snažne narativne pozadine – a koja u znatnoj mjeri otvara prostor za mješavinu žanrova? Dakle, prema dokumentarnoj i eksperimentalnoj produkciji. Na ovogodišnjem je festivalu u Cannesu Terrence Malick, redatelj Zlatnom palmom nagrađenog filma Drvo života, pokazao kako to ide u igranoj sferi i kako se smione forme narativnog filma posve dobro nose s eksperimentalnim iskustvima.
    7. 25 FPS, plakat
    Linija manjeg otpora od strane dobrog dijela žirija – najprije kritike, a potom i samostalnih članova – zapravo je posljedica općeg stanja u domeni filmskog eksperimenta, posebno pratećoj nomenklaturi (među kritičarima, suradnicima, prijateljima). Čini se kako nisu svjesni činjenice o tome da su isticanje i hvalospjevi na račun prastarog standarda te podilaženje nepisanim pravilima umjetničkog elitizma, zapravo, jasan znak učahurenosti. Sve drugo samo ne radikalizam, koji sebi potajno pripisuju, nikako otvorenost novim izazovima ili pak poziv na mobilnost. Malo je autora koji su u stanju sa šumovima i apstraktnim pismom ponuditi nešto više od pukog zadovoljstva formom i slično. Isti su procesi nepokretnosti zamjetljivi u domeni suvremene umjetničke prakse, barem što se tiče hrvatske scene. U njoj nerijetko dominiraju filmski projekti, međutim standardi su ponašanja među sudionicima kruti, jednako cehovski uređeni te im je, premda toga nisu svjesni – istekao rok trajanja.
    Vanjski svijet (External World), David O Reilly
    U aktualnom je slučaju trebalo poslušati sud publike, a taj je bio na strani Vanjskog svijeta (External World, 2010), koji je potpisao irski autor David O'Reilly. Nekonvencionalnu reanimaciju opskurnog i poprilično bolesnog okruženja, koje trenutno svi dijelimo, apostrofirala je i članica žirija Tina Frank, inače austrijska videoumjetnica i grafička dizajnerica. Pritom je također uputila riječi pohvale japanskom dvojcu. Oba su ostvarenja, irsko i japansko, njezinu pozornost najvjerojatnije privukli zbog izrazito grafičkih shema u osnovi njihovih više ili manje apstraktnih priča. Irčevu je animiranu anti-bajku na dodjeli nagrada opisala kao krajnje ružnu i odbijajuću, no to je – kako je navela – nije spriječilo da joj dodijeli glavnu nagradu, i to zbog toga što se u znatnoj mjeri sprda s paradoksima opskurne svakidašnjice, šizofrene u svim smjerovima, dok virtualni protagonisti sliče dječjim TV-likovima. No, ispod njihove krinke kriju se bizarne kombinacije nasilja, svakojakih opačina i nadrealnih situacija, kojima se hrani recentno doba „novog nihilizma“.
    Manjak dokaza (Lack of Evidence), Hayoun Kwon
    Muški je član žirija, američki medijski umjetnik i kustos Ben Russell, svoj glas dao korejskoj autorici Hayoun Kwon za Manjak dokaza (Lack of Evidence, 2011). Razumljivo, jer je čovjek na strani poniženih i obespravljenih te je želio, kako je naveo u obrazloženju, „upozoriti na zapadnjački formalizam koji ne mari za egzistenciju ugroženih pojedinaca“. Izrazito narativna struktura filma krajnje je ekonomična, i podijeljena je u tri djela – najprije animirani ulazak u praznu sobu nigerijskih blizanaca, zatim mehanički crno-bijeli crtež koji prati njihov bijeg, a potom pisana molba preživjelog za azil u Francuskoj, koju je stroga administracija odbila. Preživjeli blizanac nakratko je izbjegao metafizičko prokletstvo, međutim njegova daljnja sudbina nije poznata. Ona nije ni bila u autoričinu fokusu. Francuski su autoriteti zapravo potvrdili metafizičko prokletstvo blizanaca u Nigeriji, bez obzira na to što se zaklinju u socijalnu pravednost i osjetljivost za individualne slučajeve, u skladu s vrijednim tekovinama europskog civilnog društva. Redateljica je posegnula za shemom medijskog eksperimenta kako bi provocirala surovi društveni okvir s obje strane Mediterana. Posegnula je za ekonomičnom formom jer je također bila suočena s manjkom dokaza. No, za razliku od državnih činovnika, povjerovala je u sadržaj nigerijske priče, a konačan je rezultat zaobišao krute kanone eksperimentalnog filma. I taj je kratki komad dio narativne fronte koja je pohodila ovogodišnji zagrebački festival. Neki članovi žirija to su prepoznali. Ne svi, tek dvoje njih – jedan Amerikanac i jedna Austrijanka. Domaća je ekipa ustrajala na kanonu koji je obilježio povijesne početke filmskog medija na celuloidnoj traci.

    © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 27. rujna 2011.

Piše:

Željko
Kipke

kritike i eseji