Verzije medijskog kolapsa

7. 25 FPS, Internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa, Zagreb, 20. – 25. rujna 2011.: Prva tri dana konkurencije

  • Opća crta, Oleg Tcherny

    Ni u ludilu
    , Putanje, refleksije i Upute za putopisca poetični su uvodi u prve tri dnevne konkurencije na Festivalu eksperimentalnog filma, sedmom po redu i jedinom koji se koristi uslugama kinodvorane u zagrebačkom SC-u. Dnevni su se međunaslovi udomaćili na toj filmskoj smotri, vjerojatno kako bi se raznorodna građa klasificirala i kako bi je lakše pratili žiri, publika, organizatori… Istodobno, taj oblik sortiranja unaprijed nudi formulu za gledanje filmskih eksperimenata čiji autori, zapravo, nastoje izbjeći uvriježene medijske standarde. Postavljanje različitih autora pod istu kapu, s obzirom na temu i pristup istoj, jednim dijelom određuje način na koji će se njihova ostvarenja gledati, čitati ili dešifrirati. Zatim, na taj se način u drugi plan stavljaju manje uočljive veze između pojedinih autora, a koje su možda intrigantnije, provokativnije te na drugačiji način približavaju strategije aktualnih sudionika Festivala.
    Čarolija za početnike, Jesse McLean
    Kratak rezime za prva tri dana u konkurenciji mogao bi se složiti oko snažne narativne pozadine kao osnove za putovanje u filmski eksperiment, sastavljene pretežno od citata manje ili više poznatih pisaca, umjetnika, znanstvenika i anonimnih autora. Na toj su liniji Warholova razmišljanja o medijima i emocijama u dvadesetominutnoj Čaroliji za početnike (Jesse McLean, 2010), kompleksno strukturiranoj priči o ovisnosti o medijskim igrama i filmskim zvijezdama (primjerice, Leonardo DiCaprio) prikazanoj prvog dana, kao i posljednji film trećega dana konkurencije (Opća crta Olega Tchernyja), linearne strukture i pravog venecijanskog ugođaja zbog eksperimenta s neoštrim fokusom, a koji polazi od Galilejeve rasprave o svijetu i aspektima njegove linearnosti. Oba primjera govore o autorskim pristupima nekomercijalnom filmu kroz prizmu zamršenih, vrlo upečatljivih, pa čak i pseudoznanstvenih razmišljanja o svijetu koji nas okružuje ili koji nas tek očekuje.
    Mjesto koje stiže, Flatform
    Trećeg je dana prikazan i monokromni film (Travelogue, Jani Ruscica) koji se poziva na suvremene i historijske tekstove o Londonu. Slika isprano sivog tona kruži po sterilnoj dvorani, stolicama, spiralnim stepenicama, metalnoj ručki za pokretanje bijelog platna… Istu je večer književnost arapskih i islamskih zemalja odredila putovanje na Zapad Gerbranda Burgera (Rihla, 2009). Slijedila je jednostavna konstrukcija Mjesta koje stiže (2011) umjetničke skupine Flatform, u kojem nema pseudoznanstvene literature, niti je narativ temeljen na nekom značajnom ili manje poznatom spisatelju. Međutim, ideja da se govori o nečem prije nego što se isto pokaže te mješavina prethodno opisane slike i zvučnog opisa buduće, koja će tek doći, također pripada u fokus eksperimentalnih priča o opskurnom Zapadu, njegovim medijskim zamkama, pisanoj ostavštini i slično. Već je prve večeri prva projekcija (Oliver Laric, Verzije) odredila taj smjer. Simptomatična filmska verzija na račun filmskih dvojnika, plagijata, piratskih kopija, odnosno verzija medijskog kolapsa kao jasan pokazatelj kolapsa – ekonomskog i političkog – koji prijeti zapadnoj civilizaciji.

    © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 23. rujna 2011.
    Verzije, Oliver Laric

Piše:

Željko
Kipke

kritike i eseji