Monumentalna simfonija

Drvo života (The Tree of Life), red. Terrence Malick, sklad. Alexandre Desplat

  • Drvo života (The Tree of Life), red. Terrence Malick, sklad. Alexandre Desplat

    Film Drvo života Terrencea Malicka propituje smisao života, a istodobno mu se divi. Pri tome odgovore traži i u Bibliji i u svemiru povezujući sadašnjost i prošlost, život i smrt. A budući da se kao dominantna tema nameće smrt sina i brata, film je oblikovan poput requiema. Sama činjenica filmske forme navela je redatelja Malicka, inače strastvenog zaljubljenika u (klasičnu) glazbu, da uz vizualno u prvi plan stavi i auditivno. Na taj je način priča kao fabula sasvim gurnuta u drugi plan da bi se film mogao pretvoriti u audio-vizualnu poeziju. Uloga je glazbenika, dakle, bila iznimno važna pri oblikovanju filmske strukture, ali i pri stvaranju filma kao audio-vizualnog poetskog djela.

    Terrence Malick za pomoć se obratio jedinom skladatelju koji je, među renomiranim filmskim skladateljima danas, bio koliko-toliko dorastao zadatku: Alexandreu Desplatu. Međutim, Malick je, poput Kubricka (jer je mnoštvo dodirnih točaka s 2001: Odisejom u svemiru), odlučio krenuti od omiljene klasične glazbe, a tek zatim dopustiti skladatelju da pristupi filmu. Naime, Drvo života podstavljeno je privremenom partiturom sastavljenom od velikog broja najrazličitijih glazbenih djela klasične glazbene literature. A zatim je Desplatu dan zadatak da napiše glazbu koja je što sličnija zadanoj. Naravno, Desplat nije niti Hector Berlioz ni François Couperin, a ni Johann Sebastian Bach. Stoga je konačno glazbeno rješenje Malickova filma ponovno vrlo slično Kubrickovu: tamo gdje skladatelj nije uspio dovoljno dobro imitirati klasične glazbene uzore (a to je i najvećima nezahvalan i gotovo nemoguć zadatak), njegova je glazba izbačena, a ostavljena su klasična glazbena djela.
    Drvo života (The Tree of Life), red. Terrence Malick, sklad. Alexandre Desplat
    Međutim, film (poput Kubrickova) ovakvim glazbenim rješenjem nije ništa izgubio. Dapače. Prepun glazbe – i originalno skladane i već odavno napisane za druge prilike – on upravo svojom zvukovnošću slijedi neku unutarnju logiku polueksperimentalnog, poluznanstvenog igranog filma, čiji je žanr, kada se prolista niz slojeva, zapravo – drama. A u društvu Johna Tavernera (i njegovih Pogrebnih pjesama), Hectora Berlioza (i njegova Requiema), Francoisa Couperina (i njegovih programnih suita), Bachovih fuga (uključujući i onu najpoznatiju, Toccatu i fugu u d-molu), Brahmsovih simfonija (među kojima Četvrta igra važnu dramaturšku ulogu), sudbonosnog Mahlera (čija Prva simfonija u filmu najavljuje ili odražava smrt kao događaj i kao emociju), Zbigniewa Preisnera (čija prekrasna Lacrymosa započinje niz stavaka filmske mise za mrtve, premda Malick uz nju istodobno prikazuje rođenje svemira), Bedřicha Smetane (i njegove Vltave koja ovdje ne slavi rijeku nego život i dječju igru) te mnogih, mnogih drugih velikih skladatelja – Alexandre Desplat sa svojom se originalnom filmskom partiturom teško mogao probiti na prvo mjesto.

    Desplatov glazbeni senzibilitet doista je onaj koji je Malick tražio, ali među najvećim skladateljima svih vremena on se jednostavno mogao samo – uklopiti. Uostalom, i sam je mogao biti svjestan te činjenice, a to pokazuje i njegova partitura, koja u usporedbi s ostalim glazbenim djelima djeluje previše statično i bez ikakvog pravog razvoja (vrlo je slično skladana Treća simfonija Henryka Goréckoga, ali u njoj nema skladateljskih praznina ili poskliznuća, koja kod Desplata postoje).
    Drvo života (The Tree of Life), red. Terrence Malick, sklad. Alexandre Desplat
    Uslijed Malickova pozornog odabira privremene glazbe, Desplatova je partitura ostala u pozadini poput svojevrsne poveznice brojnih glazbenih djela iz klasične literature čija genijalnost daleko nadilazi snalažljivost skladatelja originalne filmske partiture. No, ne čuje se ni uloga poveznice, jer Malick je toliko dobro režirao i montirao glazbu, da se upravo on može smatrati njezinim pravim skladateljem: sva upotrijebljena glazbena djela teku jedna u drugo stvarajući monumentalnu simfoniju neraskidivo povezanu s Malickovom filozofijom čas pretočenom u tešku životnu dramu, a čas u vizualnu ljepotu koja katkada graniči s nadnaravnim.

    © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 20. rujna 2011.

    Read the English version of the text

Piše:

Irena
Paulus