Ljubav uz miris oktana

Vožnja (Drive), red. Nicolas Winding Refn

  • Vožnja (Drive), red. Nicolas Winding Refn

    Vožnja
    je američki transfer danskoga filmaša Nicolasa Windinga Refna, ponajviše poznatoga po trilogiji Pusher (1996, 2004, 2005), nabrijanoj seriji akcijskih i nasilnih filmova smještenih u mafijaški milje Copenhagena. Međutim, osim što troši američki novac, za Refna se malo toga uistinu promijenilo, jer je ostao na dobro utabanim stazama znanima iz njegovih prijašnjih, europskih radova, samo što je ovaj put u cijelu priču, kao svojevrsnu kompenzaciju za egzistencijalnu kanalizaciju u kojoj plivaju njegovi protagonisti, odlučio svojim potencijalnim gledateljima ponuditi tračak nade. Naoko bi se moglo zaključiti kako je to, očigledno, cijena koju je morao platiti kako bi uopće mogao zaplivati američkim produkcijskim vodama. Međutim, navedeni je segment uvjerljivo izveden te proizlazi iz same priče Voženje. Refn, što je karakteristično za neameričke filmaše, ionako nikada nije bio sklon moraliziranju. Prikazivao je nedobre ljude koji su se morali snaći u nesavršenom svijetu sredstvima koja su im u danom trenutku na raspolaganju, a ni ovdje razmatrani film nije iznimka.
    Vožnja (Drive), red. Nicolas Winding Refn
    Unatoč brojnim potjerama, pucnjavama i tučnjavama, Vožnju bi bilo odveć površno nazvati akcijskim filmom. Plašt je svakako akcijski, no srž je gotovo ljubavna. Akcijska krvavost i nasilnost kontrapunktirana je psihološki nijansiranim likovima te gradiranom razvoju odnosa među njima. Refn i njegov scenarist Hossein Amini odmjereno doziraju dijaloge. Njihov glavni protagonist, tajanstveni filmski kaskader i automehaničar vrlo škrt na riječima, tijekom cijeloga filma ostaje neimenovan. Stoga je naglasak stavljen na vizualno i akustično, kroz koje se odnos između likova Ryana Goslina i Carey Mulligan suptilno razvija, čemu je svakako pridonijela i kemija koja postoji između dvoje glumaca. Psihološki vrlo balansirano i uvjerljivo prikazuje se i nastanak čovjeka-životinje koji će svim raspoloživim sredstvima braniti ono što voli pa lik Ryana Goslinga postaje svojevrsna inačica idealiziranoga oca ranoga djetinjstva, koji je jači i bolji od svih ostalih očeva, što je uostalom vrlo frojdistički od Refna.

    Pritom se Ryan Gosling pokazuje kao jedan od najzanimljivijih i talentiranijih glumaca mlađe generacije, a nakon ovoga filma ostavlja dojam kako ne postoji uloga u kojoj se ne bi mogao snaći. U izvrsno dočaranoj ulozi gotovo autističnoga i povučenoga kaskadera u pamćenje priziva mitske klasične filmske junake. Carey Mulligan također je pokazala da se od nje u budućnosti može još mnogo očekivati.
    Vožnja (Drive), red. Nicolas Winding Refn
    Sklon sam tvrditi kako se redatelj vješto poigrava konvencijama akcijskoga filma te njegovom gotovo mitiziranom ikonografijom, zbog čega cjelina i djeluje poprilično retro, a da se na upada u pomodno, gotovo hipstersko okretanje svemu onome što je vrlo vintage. Veliku ulogu ima i kičasti retro soundtrack nadahnut zvukovima i melodijama osamdesetih godina prošloga stoljeća. Funkcionalnost soundtracka počiva na činjenici da izvrsno ocrtava, da tako kažem, jeftine životne uvjete protagonista filma, ali doprinosi i ozračju B-filma, kojim se djelo poigrava. Pritom je autorov redateljski rukopis poprilično nabrijan, energičan i stiliziran.

    Refn se izvrsno koristi topografijom grada pa Los Angeles postaje bitnim likom njegova filma kao svojevrsna antituristička razglednica smještena u sumnjive kvartove. Beton, autoceste, noćni neonski pejzaži, ofucani hoteli i moteli te otuđenje njegova je formula. Stoga je u Vožnji grad prikazan kao surealan makrokozmos, paralelna stvarnost, napučen kriminalom i nasiljem, a kada jednom zakorače u njega, protagonistima gotovo da je uskraćena mogućnost uzmaka.
    Vožnja (Drive), red. Nicolas Winding Refn
    Refn je, kada je u pitanju kadriranje, veliki pedant i pazi da mu svaki kadar bude na mjestu te precizno uklopljen u cjelinu. Pritom veliku ulogu imaju šumovi, koji efektno naglašavaju intenzitet, podižu suspense i uvelike doprinose atmosferičnosti. U Vožnji sve počiva na učinkovito razvijenoj atmosferičnosti, jer kako se priča filma razvija, gledatelju se čini da će se ubrzo nešto strašno dogoditi, što se neprestano, u umjerenim dozama, gradira do brutalne završnice. Stoga su brutalnost i nasilje funkcionalno i vješto uklopljeni u priču tako što su povezani s likovima, njihovim emocionalnim razvojem i uvjetima njihove egzistencije kao i okruženja u kojem su se zatekli. Danas je općenito postalo krajnje pomodno insceniranje brutalnih akcijskih prizora u kojima krv šprica na sve strane, a glave i udovi lete uzduž i poprijeko kadrova (Conan Barbarin i Templar dobri su primjeri) da gledatelj ima dojam kako će neki odsječeni ili otkinuti dio ljudskoga tijela svakoga trenutka završiti u njegovoj porciji kokica. Refnov je film po tom pitanju poprilično osvježenje, jer izbjegava spomenuto mehaničko i nefunkcionalno nasilje te pretjerani maskulinizam koji iz njega probija. Navedeno je jedan od razloga zašto se film, kako sam već istaknuo, ne može svesti na puki akcijski uradak. Naime, nasilje i protagonisti djeluju mnogo uvjerljivije i životnije nego što je to slučaj sa standardnim holivudskim žanrovskim ostvarenjima u kojima Vin Diesel, Sylvester Stallone ili Jason Statham iza sebe ostavljaju pustoš – doslovnu i dramaturšku.

    U svojoj biti, unatoč svoj akcionosti, Vožnja je jedan od najljepših i najbrutalnijih filmova o ljubavi koje smo imali prilike gledati u posljednjih nekoliko godina, filmova u kojima ne baš dobri momci odluče učiniti dobro djelo, čak i onda kada znaju da nemaju šanse kod voljene osobe, što, priznat ćete, odudara od američkoga filmskoga poimanja ljubavnih priča. Međutim, kao i svaki autor koji je siguran u sebe, tako i Refn dopušta svojim junacima barem neku vrstu happy enda, znajući da neće upasti u bespotrebnu patetiku.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 18. rujna 2011.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji