Energija, mašta i znanje

Harry Potter i darovi smrti, 2. dio (Harry Potter and the Deathly Hallows: Part 2), red. David Yates, sklad Alexandre Desplat

  • Harry Potter i darovi smrti, 2. dio (Harry Potter and the Deathly Hallows: Part 2), red. David Yates

    Nakon dugih deset godina (i, kako se lijepo izrazio recenzent soundtracka na www.filmtracks.com, milijardi zarađenih dolara) filmski serijal o Harryju Potteru, napokon je priveden kraju. Kao dosad najdulji filmski serijal u povijesti, koji broji nevjerojatnih osam filmova, Harry Potter nije uspio zadržati jednog skladatelja, nego su na njemu radila čak četvorica – pa i petorica, ako se uzme u obzir i odlična glazba za kompjutorske igrice o Harryju Potteru, koju je skladao James Hannigan. No, na stranu glazbu za računalne igrice o kojoj bi trebalo govoriti nekom drugom prilikom, u serijalu su sudjelovali: John Williams, Patrick Doyle, Nicholas Hooper i Alexandre Desplat. Svaki je na svoj način doprinio razvoju priče, no svi se slažu da je Williamsova partitura za prva tri filma (Harry Potter i kamen mudraca, Harry Potter i odaja tajni te Harry Potter i zatočenik Azkabana) postavila temelje koji su odredili teme i cjelokupni glazbeni jezik serijala. Njegovi nasljednici nastojali su zadržati te temelje s većim ili manjim uspjehom, ali Williams je, kao svojevrsni otac partitura za Harryja Pottera, odredio polaznu točku od koje su svi kretali.
    Harry Potter i darovi smrti, 2. dio (Harry Potter and the Deathly Hallows: Part 2), red. David Yates
    Zato je možda neobično da Harry Potter i darovi smrti, 2. dio, skladatelj Alexandre Desplat nije započeo glavnom (Williamsovom) temom, koja je postala zaštitni znak serijala. No s obzirom da su se i Patrick Doyle i Nicholas Hooper udaljili od te teme zadržavši je doista samo kao znak prepoznavanja, Desplatova odluka i nije tako neobična. A s obzirom na razvoj događaja u filmskoj priči koja je s vremenom (a tijekom tih deset godina) pratila odrastanje svojih glavnih likova (pa i njihovih utjelovitelja) te je prerasla okvire dječje priče i postala ozbiljnom pričom o univerzalnoj borbi dobra i zla, može se reći da je skladateljeva odluka bila vrlo mudra. I zato ne smeta što nova tema koju Desplat donosi na početku (to je tema Harryjeve majke Lily) ničime ne podsjeća na veselu zaigranost Hedwigine teme koju su Williams (s uvjerenjem) i njegovi nasljednici (s mnogo manje uvjerenja) stavljali na sam početak filma. Lilyna tema održava mračan ugođaj uspostavljen već u prethodnom filmu, ali s naglaskom na osamljenost, ozbiljnost, pa čak i na očaj. To su sve emocije koje je u svoj pjev unijela pjevačica Mai Fujisawa, inače kćer cijenjenog japanskog filmskog skladatelja Joea Hisaishija.
    Harry Potter i darovi smrti, 2. dio (Harry Potter and the Deathly Hallows: Part 2), red. David Yates
    Nakon što je uspostavio ugođaj, Desplat je povremeno koristio mrvice Williamsove glavne teme, ali njih je upotrebljavao samo kao podsjetnik na nešto što je bilo i što se više nikada neće vratiti. To je sasvim logično, jer je Harryjeva sova Hedwiga poginula u ranijem filmu, a filmski se ugođaj toliko preokrenuo, da je nekadašnja glavna tema mogla egzistirati samo u obliku daška koji je Desplat kao takvog i dao. Tek u sceni u kojoj Harry tajnim prolazom ulazi u Hogwarts i ondje nalazi članove Dumbledoreove vojske, Williamsova se tema čuje gotovo u cijelosti – ali sada više ne kao Hedwigina tema, nego kao tema samog junaka, Harryja Pottera u kojemu svi vide nepobjedivog vođu. Desplateov potez je ovdje bio naročito mudar: glavna je tema filma je promijenila vlasnika, pa se time počela ponašati u skladu s Wagnerovom filozofijom o lajtmotivima s jedne strane, a s druge je, kao što sam već naglasila, postala podsjetnikom na prošla vremena, ali i na nekadašnjeg Harryja koji je sada odrastao u čarobnjaka spremnog da se suoči sa svojim alter egom, Voldemortom. Time je zaokružen čarobni krug novih tema koje su različiti skladatelji dodavali Williamsovim temama, a među kojima nije bilo teme Harryja Pottera (temu Harryja Pottera uveo je Patrick Doyle u svoju partituru za film Harry Potter i plameni pehar, ali je niti Nicholas Hooper niti Alexandre Desplat nisu koristili).
    Harry Potter i darovi smrti, 2. dio (Harry Potter and the Deathly Hallows: Part 2), red. David Yates
    Već odnos prema glavnoj temi koja jest i nije derivat glavne Williamsove teme, govori na što se mislilo kada je stvarana partitura Harry Potter i darovi smrti, 2. dio. Skladatelj je unio veliku količinu novog glazbenog materijala, ali je jako pazio da novo dobro izbalansira sa starim i da novo logično proizlazi iz onoga što je bilo i onoga što će biti i u glazbi i u priči. Osim toga, Desplat se konačno odlijepio od nekih tipičnosti vlastita glazbenog jezika (poput asocijacija na minimalizam iz Djevojke s bisernom naušnicom i Rođenja) uz pomoć kojih se, doduše, probio u Hollywood, ali koji nisu više bili funkcionalni u nekim ne tako davno nastalim filmovima. S druge strane, napokon se odlučio žešće zadubiti u akcijske scene, pa se u Harryju Potteru i darovima smrti, 2. dio više ne povlači u pozadinu nižući akorde kako bi u prvi plan propustio zvučne efekte (što je radio u nekim ranijim filmovima), nego doista sklada pravu akcijsku glazbu. Tako i bitka za Hogwarts donosi svoje teme i motive, među kojima je najčujniji čvrst i odlučan ritamski puls bubnjeva poduprt drvenim puhačima, koji najavljuje početak bitke i govori o tome da je bitka u tijeku.

    Sve je to daleko nadišlo Desplatove ranije epske partiture, pa i partituru za 1. dio Harryja Pottera i darove smrti. U Harryju Potteru i darovima smrti, 2. dio čuje se kako je skladatelj u glazbu unio svu svoju energiju, maštu, znanje, divljenje prema glazbi Johna Williamsa, kao i kreativni impuls koji ga je nosio od početka do kraja filma i filmske partiture.

    © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 24. kolovoza 2011.

    Read the English version of the text

Piše:

Irena
Paulus