Opet majmuni

Planet majmuna: Postanak (Rise of the Planet of the Apes), red. Rupert Wyatt

  • Planet majmuna: Postanak (Rise of the Planet of the Apes), red. Rupert Wyatt

    Svjesni činjenice kako djeca danas više ne čitaju niti ne gledaju klasike, treba ih nanovo snimiti i napisati, mnogo šarenije i atraktivnije. Međutim, društveni kontekst se promijenio, barem u slučaju ovdje razmatranoga filma koji je očito iznikao iz Foxova neuspjela pokušaja da s Planetom majmuna (2001) Tima Burtona ponovno rekreira filmsku franšizu koja je bila popularna krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća te je brojala čak pet naslova. U to su vrijeme silno popularne bile sumorne vizije svijeta budućnosti pa su, primjerice, u Planetu majmuna (1968) Franklina J. Schaffnera Zemljom zavladali majmuni, a ljudska je rasa postala manjinska i potlačena. U to vrijeme ovakvi filmovi zapravo i nisu bili nikakva novost jer je to razdoblje vrvilo društveno angažiranim znanstveno-fantastičnim uratcima, svojevrsnim filmskim parabolama i antiutopijama, koje su se trudile biti užasno intelektualne i pesimistične.
    Planet majmuna: Postanak (Rise of the Planet of the Apes), red. Rupert Wyatt
    Planet majmuna – postanak Ruperta Wyatta nije izravni remake nekoga od nastavaka Schaffnerova filma, nego se nastavlja na Burtovnov prepravak toga filma, a rezultat je holivudskog trenda snimanja prequela, svojevrsnih prednastavaka, koji nas vode u vrijeme prije izvorne priče, kako bi objasnili razvoj i postanak iste.

    Schaffnerov film je pak izravno bio vezan uz svoj društveni kontekst te je propitivao darvinističke postavke, nudio pesimističnu viziju kraja ljudske vrste te tematizirao rasizam, što je bilo u skladu s društveno osviještenim šezdesetima i sedamdesetima u Sjedinjenim Državama, kada su filmaši ionako bili skloni društvenom komentaru. Mnogo zanimljivije je, pak, djelovala promjena perspektive u kojoj vrsta na vrhu hranidbenoga lanca gubi svoj dominantni status i postaje jedna od podčinjenih, a time i izrabljivanih vrsta, dok njezino mjesto zauzima nova civilizacija, koja je, nažalost, jednako ograničena. Ta komparacija dviju civilizacija koje počivaju na primatu različitih vrsta, koje međutim grade gotovo identične društvene i političke strukture, i danas je poprilično zanimljiva jer vrlo dobro ilustrira na koji je način društvo naviklo razmišljati u strukturama i ladicama pa svatko mora znati svoje mjesto, često utemeljeno na nizu pravila koja propisuje ona manjina koja ima moć slabiju većinu držati u svojoj šaci.
    Planet majmuna: Postanak (Rise of the Planet of the Apes), red. Rupert Wyatt
    Dok je Schaffner bio sklon propitkivanju nekih od dominantnih obrazaca funkcioniranja društva te integriranju socijalnoga komentara u svoje znanstvenofantastično, antiutopističko ruho, Burton je, začudo, u svom remakeu u potpunosti zakazao, što se najbolje vidi u razvijanju (ljubavnoga) odnosa između pripadnika različitih vrsta Lea (Mark Wahlberg) i Ari (Helena Bonham Carter). Redatelja je ipak bilo odveć strah, pa njegov film naposljetku djelovao manje provokativno od izvornika snimljenoga tridesetak godina ranije, te je snimio ne osobito zanimljiv popcorn film, standardni akcijski spektakl i svoj najkonvencionalniji film.

    U navedenom se i ogleda temeljna razlika između Shaffnera s jedne te Burtona i Wyatta s strane. Dok je prvi bio u dosluhu s društveno-političkim kretanjima svoga vremena, druga su dvojica u potpunosti zakazala. Burtona je donekle od ponora bezličja spašavala mračno intonirana atmosfera te vizualna besprijekornost, iako nikada nije znao dobro inscenirati akcijske prizore. Wyatt pak još dodatno pojednostavljuje ono što je već kod Burtona bilo simplificirano. Idejno-ideološke implikacije priče u potpunosti su zanemarene nauštrb zabavljačkih tendencija (osim ako film ne shvatite kao parabolu o zaštiti životinja), koje se umnožavaju kako se film približava završnici, koja pak kulminira eksplozivnom akcijskom sekvencom na mostu Golden Gate. Sve ostalo u Planetu majmuna – početku kompilacija je klišeja i stereotipa posuđenih iz raznoraznih znanstveno-fantastičnih filmova B kategorije, koji su pomogli scenaristima Ricku Jaffi i Amandi Silver da sklepaju priču te njezine segmente održe na okupu. Međutim, niti tada nisu mogli svojoj potencijalnom publici prezentirati priču u kojoj primati ovladaju Zemljom jer su jednostavno postali inteligentniji od ljudi pa se počinju poigravati i obrascima filma katastrofe.
    Planet majmuna: Postanak (Rise of the Planet of the Apes), red. Rupert Wyatt
    Između svega navedenoga imamo pohlepnu multinacionalnu kompaniju koja u svojoj beskrupuloznosti ne preza niti pred čim kako bi povećala profit, što smo nebrojeno puta imali prilike vidjeti u mnogo boljim scenarističkim izdanjima, a prilikom čega autori valjda zaboravljaju da je njihov film producirala jedna takva kompanija pa nam moraju oprostiti što ih ne možemo shvatiti sasvim ozbiljno. Pogrešno odabrani, iznenađujuće bezlični James Franco (Milk) je znanstvenik Will Rodman koji se igra Boga, ispočetka iz isključivo sebičnih pobuda jer želi izliječiti bolesna oca, što je opće mjesto svakoga sličnoga znanstveno-fantastičnoga filma još od vremena začetaka toga žanra. Ljubavna priča između Willa i Caroline (sasvim nezainteresirana Freida Pinto) ne vodi nikamo te predstavlja najobičniji dramaturški višak koji djeluje kao da je unesen samo kako bi u filmu postojao romantični segment da popuni minutažu.

    Služenje potrošenim konvencijama možda i ne bi bio toliki problem da su se scenaristi odista potrudili oko same priče, a posebice oko likova koji su bezlični, nezanimljivi i sasvim plošni te produbili središnji odnos između Willa i Cesara.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 22. kolovoza 2011.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji