U potrazi za smislom

Hanna, red. Joe Wright

  • Hanna, red. Joe Wright

    Napraviti dobar i pametan film za djecu i mlade, a da ih se pritom ne podcjenjuje, nije nimalo lak zadatak, posebice danas kada se u Hollywoodu ionako svi filmovi bez obzira na žanr snimaju za maloljetnu publiku, koja sve brže odrasta i traži neke sasvim drugačije pustolovine od onih koje joj film Joea Wrighta može ponuditi, premda se, treba priznati, redatelj trudi da mu film bude što atraktivniji i nabrijaniji.

    Wright se pak, čini se, zasitio svojih kostimiranih fetiša iz britanske škole (Ponos i predrasude, Okajanje) pa je odlučio napokon ostvariti svoje high-tech mokre snove iz djetinjstva i snimiti punokrvni akcijski film zamaskiran u formu filma za mlade, premda nije ostao imun na bajkovite elemente, što je implicitno i naznačeno kroz referiranje na braću Grimm i njihove okrutne bajke. Međutim, Hanna je na kraju ostala manje nasilna bajka o odrastanju, što je jednim dijelom očito bila namjera autora filma, a mnogo više prazan i bombastičan akcijski film, premda su navedena dva segmenta poprilično nekoncizno izbalansirana.

    Film se otvara poprilično bajkovito, u planinskim predjelima zatrpanim snijegom, gdje Hanna (Saoirse Ronan) i njezin otac Erik (Eric Bana) žive u potpunosti izvan vremena i suvremenih civilizacijskih dostignuća, premda je teško oteti se dojmu kako je u dvadeset i prvom stoljeću gotovo nemoguće izbjeći utjecaj sveprisutne tehnologije u odrastanju djece te bi se Hanna zaista trebala zapitati kakav je to svijet tamo izvan njihove kolibe. Redatelj glatko zaobilazi logičke propuste i odlučuje ne zamarati se njima. Nakon što na scenu stupa tajna agentica Marissa (Cate Blanchett), bajkovito djetinjstvo biva naprasno prekinuto i Hanna postaje ono zbog čega je zapravo i stvorena – ubojiti stroj.
    Hanna, red. Joe Wright
    Film napadno u sjećanje priziva Bessonova kultnoga Leona profesionalca (1994) u kojem plaćeni ubojica Leon (Jean Reno) preuzima brigu o dvanaestogodišnjoj Mathilde (Natalie Portman) nakon što su njezini roditelji ubijeni te je odlučuje podučiti svome zanatu. Sličnu situaciju, u pomaknutoj verziji, pratimo između Erika i Hanne, samo s mnogo manje humanih i osjećajnih elemenata. Leon profesionalac je iz današnje perspektive možda jedini uistinu pošten Bessonov film u kojem je svoj neobarokni redateljski rukopis uspio dobro izbalansirati s oporom i krvavom pričom o odrastanju. Ono što Hanni pak jako nedostaje jest upravo spomenuti humani sloj Leona. Kako bi redatelj približio naslovnu junakinju publici, nužno je bilo da je učini životnom svojim gledateljima što, nažalost, nikako ne uspijeva. Unatoč podradnji s američkom obitelji kojoj se Hanna utrapi na njihovom europskom proputovanju te supostavljanju s tinejdžericom Sophie (Jessica Barden), koja joj otkriva svjetonazor današnje mladeži odgojene na popularnoj kulturi te produktima kulturne industrije, naslovna junakinja nikada uistinu ne uspijeva pred našim očima zaživjeti kao lik od krvi i mesa, iako se Wright jako trudi. Čak je i potencijalno seksualno ambivalentan odnos između novopečenih prijateljica Sophie i Hanne ostao tek naznačen jer Wright te njegovi scenaristi Seth Lockhead i David Farr nisu željeli suviše zamjerati širokoj obiteljskoj publici.

    S druge strane, pak, Wright je vizualno uvelike nadahnut Tykweovim, također, kultnim filmom Trči, Lola, trči (1998) u kojem je njemački autor vrlo uspješno koristio videospotovski rukopis kako bi naglasio katotičnu i frenetičnu situaciju u kojoj se našla njegova junakinja koja ima ograničeno vrijeme da bi izvršila svoju misiju. Međutim, za razliku od Tykwera koji je znao kako postići dinamizam i suspence, Wright jednostavno ne zna režirati akcijske prizore pa oni pretežno izgledaju kao da su nadahnuti akcijskim filmovima sumnjive produkcije koji su početkom devedesetih godina prošloga stoljeća završavali izravno na policama videoteka.
    Hanna, red. Joe Wright
    Iritantni soundtrack Chemical Brothers u sjećanje priziva eurotrash dance poskočice iz sredine devedesetih godina prošloga stoljeća, što je, u kombinaciji s videospotovskim redateljskim eskapadama Wrighta, trebalo izgledati uzbudljivo i dinamično, premda završava kao nemaštoviti videospot kojega Chemical Brothers zasigurno ne bi željeli kao vizualnu podlogu svoga sljedećega singla. Redatelj napadno pokušava da mu film vizualno izgleda atraktivno, privlačno i vizualno svježe, a akcijski prizori vrlo stilizirano, premda u konačnici postiže sasvim suprotan učinak te pokazuje kako mu upravo razmatrani prizori čine veliki i nepremostivi problem.

    I dok je Saoirse Ronan (Okajanje) sasvim solidna i uvjerljiva u svojoj površno napisanoj ulozi, od Erica Bane i Cate Blanchett očekivali smo više, iako, treba reći, iz papirnato napisanih i stereotipnih likova nisu niti mogli više izvući. Posebice je jezivo gledati Cate Blanchett, inače vrsnu glumicu, kako se s kamenim izrazom lica, koji do kraja filma postaje facijalni grč, devedesetak minuta okreće na potpetici u svojoj besmislenoj ulozi. Scenaristi su svakako trebali poraditi na ulozi negativke, zapravo zle majke/maćehe, te je učiniti mnogo upečatljivijom jer ovako, i u tragičnoj izvedbi Blanchett, djeluje krajnje parodično.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. srpnja 2011.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji