Svjetlo sjevera

Bez imena (Sin nombre), red. Cary Fukunaga

  • Bez imena (Sin nombre), red. Cary Fukunaga

    Film vješto otvaraju dvije priče. Prva započinje u Hondurasu, gdje tinejdžerica Sayra upoznaje oca koji je dugo godina živio kao imigrant u Sjedinjenim Državama, u koje sada namjerava ilegalno uvesti i nju te nećaka i još jednoga rođaka. Put ih vodi od Hondurasa preko  Gvatemale do Chiapasa u Meksiku gdje se trebaju ukrcati na vlak koji će ih odvesti do meksičko-američke granice u Teksasu kako bi ušli u obećanu zemlju. Redatelj i scenarist Cary Fukunaga (Jane Eyre) u prvoj priči tako nastoji postaviti egzilske segmente vlastite priče kako bi ih dodatno razradio i usložnio kroz ukrštavanje s drugom pričom.

    Ona se pak odvija u Chiapasu, na granici s Gvatemalom, gdje na krajnje zapuštenom željezničkom kolodvoru obitelj čeka na vlak na čijem će krovu, također ilegalno, s nizom drugih očajnika, pokušati okušati vlastitu sreću. Kolodvor je ujedno i mjesto ordiniranja lokalne bande koja ima strogu hijerarhiju i obrede inicijacije, a kako bi sačuvala vlastiti primat primorana je boriti se oko teritorija s drugim bandama. Glavni lik te priče je mladić Casper koji nakon što mu vođa bande ubije djevojku, a on u napadu frustracija njega, također bježi vlakom iz svijeta zla kojemu više ne pripada, te se njegova priča počinje isprepletati sa Sayrinom.

    U povezivanju tih dvaju narativnih segmenata film barata s melodramatskim obrascima jer imamo dvoje ljudi koji moraju proći brojne prepreke, kako vanjske tako i unutrašnje, ne bi li u konačnici njihovo sjedinjenje bilo potvrđeno. Međutim, poigravanje elementima melodrame svakako nije nedostatak filma, nego nadogradnja priči te sredstvo kontrapunktiranja društvenoj stvarnosti s kojom su se protagonisti primorani nositi. Razvoj međusobne naklonosti dvoje protagonista sasvim je suptilno izvedena te je više naznačena u njihovim postupcima, nego što je izravno prikazana. Vrlo dobre glumačke kreacije Edgara Floresa i Pauline Gaitan također pridonose spomenutom dojmu.
    Bez imena (Sin nombre), red. Cary Fukunaga
    Navedeni narativni segmenti u prvoj su trećini filma odvojeni, kako bi redatelj Fukunaga prikazao dva sasvim različita, ali podjednako neprivlačna društvena stratuma, a onda ih ukrštava i isprepliće, čime pojačava emocionalne i psihičke tenzije glavnih protagonista, koji dijele godine ali ne i životnu pozadinu te iskustva, da bi potom srazom dvaju različitih iskustava i osobnosti zaokružio priču o drugoj strani Meksika, pa tako i Srednje Amerike.

    Film je zapravo omeđen dvama granicama te pograničnim prostorima – meksičko-gvatemalskim te američko-meksičkim. Između tih dvaju prostora nema bitne razlike, oni su prikazani gotovo vesternovski divlje, poput svojevrsne ničije zemlje do koje ne dopire nikakva vlast zakona i pravde, a jedina pravila koja vrijede su pravila jačega jer je cijela situacija svedena na čisto darvinističku osnovu – pobjeđuje onaj koji je jači, koji se može bolje obraniti i adaptirati na novonastale situacije.

    Fotografija Adriana Goldmana izvrsno dočarava rečeno upravo kroz oporo i depresivno evociranje atmosfere na željezničkom kolokvoru nizom totala, koji se izmjenjuju s obzirom na doba dana. U životima protagonista zapravo se ništa ne mijenja – oni samo životare i čekaju. U završnici filma autor pak takvo stanje ironično poantira Sayrinim tumaranjem američkim, brižno uređenim okolišem, u kojem je prostorni plan pažljivo osmišljen, a sve je simetrično i krajnje čisto. Međutim, gledatelj ostaje pod utiskom kako ispod takve površine glavnu junakinju ipak ne čeka svijetla budućnost.
    Bez imena (Sin nombre), red. Cary Fukunaga
    Unutar problematiziranja mogućnosti prolaska granica u okruženju koji ne ostavlja nikakve izbore, Fukunaga se poigrava obrascima filma ceste. Njegove protagoniste ne proganjaju samo bande, nego i policije te mještani neprijateljski nastrojeni prema imigrantima. Veliki je plus filma što nikada ne upada u melodramatičnost, sentimentalnost ili fabulativno pretjerivanje jer se priča gradi odmjereno kao i sami likovi, a bez pretjeranoga verbalizma.

    Elementi filma ceste također su vješto iskorišteni za realističko portretiranje društvenoga, političkoga i ekonomskoga stanja Srednje Amerike. U Bez imena ne razlažu se uzroci niti posljedice stanja jer to nije od primarne važnosti, ali Goldmanova kamera sugestivno i oporo portretira ekonomski i egzistencijalni očaj primjetan na filmskom proputovanju meksičkom provincijom pa film predstavlja svojevrsni mozaik niza sudbina, situacija, prostora, povezanih egzilskim nitima.

    Djelo isto tako secira komplesknu društveno-ekonomska situaciju te promjene koji dovode do procesa opadanja individualnosti te ponovnoga grupnoga poistovjećivanja. Psihologija mase koja se očituje kao pripadnosti svojevrsnoj hordi (strogih pravila i rituala) doživotna je i bez ikakve mogućnosti uzmaka, u filmu je razrađena do u detalje nizom naturalističkih intoniranih prizora poput onoga u kojem dječak, kako bi bio primljen u bandu, mora ubiti zarobljenoga pripadnika protivničke bande, čijim lešom potom bivaju nahranjeni psi. Bez imena vješto je i uvjerljivo napravljen film, a od njegova mogli bismo u budućnosti očekivati još dobrih naslova.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 22. lipnja 2011.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji