Književnici i film

Hanns Zischler, Sara Danius, Nos za novosti. Kratke vijesti Jamesa Joycea, Ljevak, 2009.; J. G. Ballard, Čuda života, Ljevak, 2010.; Milan Kundera, Susret, Meandar Media, 2009.

  • Hanns Zischler, Sara Danius, Nos za novosti. Kratke vijesti Jamesa Joycea, Ljevak, 2009.; J. G. Ballard, Čuda života, autobiografija, Ljevak, 2010.; Milan Kundera, Susret, Meandarmedia, 2009.Najbolje i najrelevantnije ponude za razumijevanje i proučavanje filma i kinematografije putem knjige nalaze se, dakako, u stručnim izdanjima filmologa, teoretičara, povjesničara i ljudi od filmotvorne prakse koji su svoja znanja pretočili u pisanu riječ. I premda su njihovi pristupi građi i načini prezentacije često vrlo raznoliki, takva stručna literatura film i kinematografiju ipak uvijek sagledava iz specijalističkog kuta izravno zainteresiranog promatrača i korisnika kojem je sedma umjetnost manje-više u prvom planu profesionalnog života.

    Stoga je povremeno itekako zanimljivo, pa i korisno, o filmu čitati na mjestima gdje on nije središnje područje interesa, iz gledišta nekoga tko se njime ne bavi primarno, ali je za nj zainteresiran i prema njemu ima izgrađen odnos. Osobito kad je riječ o mudrim glavama poput književnika Jamesa Joycea, J. G. Ballarda ili Milana Kundere, čije viđenje i prihvaćanje filma i kinematografije može čak poslužiti kao određeni korektiv, izoštravanje dioptrije za udubljene filmoljupce koji od drveta katkad možda iz vida gube šumu.

    Nos za novosti. Kratke vijesti Jamesa Joycea (174 str, 49 fot. c/b i u boji, prev. Helen Sinković) iz pera švedske književne znanstvenice Sare Danius (1962) i njemačkog glumca, redatelja i spisatelja Hannsa Zischlera (1947), najpoznatijeg nam po ulogama u filmovima U tijeku vremena (Im Lauf der Zeit, 1976) Wima Wendersa i Munchen (2005) Stevena Spielberga, zanimljiv je prilog proučavanju najglasovitijeg romana Jamesa Joycea (1882.-1941.), Uliksa (1922). Dok poglavlja Daniusove roman razmatraju mahom iz književnog gledišta, poglavlja sa Zischlerovim potpisom spekulativno istraživački zastupaju tezu da je na koncept Uliksa ravnopravno utjecao suvremeni filmski repertoar i to ponajprije tada izrazito zastupljeni filmski žurnali, odnosno filmske novosti. Promatrajući suživot kratke istodobnosti hibridne tipografije i neobuzdane kinematografije temeljene na neprekidnoj proizvodnji kratkih vijesti ranog kina atrakcija – u razdoblju od otprilike 1900. do 1907. što je, smatra Zischler, jedinstven slučaj u povijesti medija – Joyce je širom otvorio oči i uši te je takve modele usvojio kao principe izgradnje svog budućeg klasika modernističkog romana.

    Zischlerovo je istraživanje, nama osobito privlačno, ponajprije usmjereno na razdoblje Joyceova petomjesečna boravka u Puli 1904.-1905. Nastojeći potkrijepiti rečene postavke, Zischler je proučio onodobni gradski kino-program, pogotovu onaj putujućeg kina Karla Lifke koje je u Pulu došlo nekako istodobno kad i mladi irski književnik, pa Nos za novosti utoliko može poslužiti i kao koristan oslonac nekom budućem istraživaču pulskih kinoprikazivačkih aktivnosti s početka prošlog stoljeća. Spomenimo usput kako je jedna Zischlerova prethodna biografska knjiga Kafka ide u kino (Kafka geht ins kino, 1996, u nas neprevedena, ali objavljena u Srbiji, u izdanju Instituta za film Beograd, kao Kafka ide u bioskop), prema kojoj je 2002. u Francuskoj produkciji režirao istoimeni dokumentarni film (Kafka va au cinema), bila usmjerena na mogući utjecaj filma na stvaralaštvo Franza Kafke.

    J. G. Ballard, Čuda života, Ljevak, 2010.No, dok izravan utjecaj filma na Joyceovo (i Kafkino) stvaralaštvo ostaje na razini spekulacije, britanski književnik J. G. Ballard (1930.-2009.) u autobiografiji Čuda života (294 str, 14 c/b fot., prev. Ivana Šojat-Kuči) izravno opisuje kakav je upliv na njegovo stvaralaštvo i svjetonazore imala kinematografija, osobito američki film noir četrdesetih godina, ponajviše „nevjerojatno niskobudžetni kriminalistički i gangsterski filmovi“ koji su počesto bili zanimljiviji od onih s velikim zvijezdama koje su prodavale filmove, zato jer su se u njima iz najjednostavnije građe izrađivale„ grube i nimalo sentimentalne slike primarnog grada, psihološkog prostora koji je, prije i iznad svega, postojao u umovima samih likova“.

    Ballardovo razmišljanje o vezi filma i modernog romana, odnosno modernizma uopće, uglavnom se poklapa sa Zischlerovim. Filmovi su, piše, „nova vrsta pop-kulture koja će igrati na kartu lateralne psihopatije vlastite publike, koja će čak poticati taj psihopatski senzibilitet kako bi se ostvarila. Suvremeni pokret tu je namjeru očitovao još u vlastitim počecima, u poeziji Baudelaira i Rimbauda, a spremnost da u sebe ugradi psihopatiju same publike gotovo je definicija modernizma kao cjeline... Sjećam se da sam čak nakon predavanja /F. R. Leavisa/ rekao jednom engleskom studentu književnosti: Bolje je i važnije otići pogledati T-Mena (klasik film noira) nego slušati Leavisova predavanja. Tada je moja izjava zvučala neumjesno, no sada baš i nije tako.“

    U poglavlju Objedi i filmovi sabrane su zanimljive anegdote vezane uz Ballardovo sudjelovanje u kinematografiji, primjerice, tijekom snimanja filmova Carstvo sunca (Empire of the Sun, 1987.) Stevena Spielberga i Sudar (Crash, 1996.) Davida Cronenberga prema njegovim romanima, kao i prisjećanje na neslavnu suradnju sa studijem Hammer 1970. No i kroz ostatak knjige provlače se susreti s filmom na razne načine i u različitim razdobljima, od kojih su neka i zanimljiva povijesna svjedočanstva, odnosno podsjećanja. Među Ballardovim ranim sjećanjima su ona na počasnu stražu od pedeset kineskih grbavaca ispred kina u kojem se održavala premijera filma Zvonar crkve Notre-Dame (The Hunchback of Notre Dame, 1939) Williama Dieterlea u Šangaju te na filmske žurnale koje se, kao najjače oružje u informativnom ratu uoči Drugoga svjetskog rata, ponekad znalo tijekom noći projicirati na bočne strane zgrada u Šangaju, gdje bi ih pratila gomila prolaznika.

    Nešto kasnije je, piše, rat u Europi doživljavao isključivo kao rat iz filmskog žurnala. Po preseljenju u depresivnu i prljavu Englesku 1945. nastanjenu iscrpljenim i duhom klonulim ljudima jedina je nada, veli, dolazila iz holivudskih filmova pa su se ispred kina stvarali divovski redovi. Svoju prvu (i jedinu) kuću je 1960. kupio u gradiću Sheppertonu jer su mu obližnji istoimeni filmski studiji davali „pomalo profinjen ugođaj“, a poslije je onamo, u vrijeme kada je još u njih bilo lako ući s ulice, vodio djecu da se igraju među filmskim rekvizitima odloženima u polju.

    Dakako, sedma umjetnost nije u žarištu interesa ovog opušteno pisanog, lako čitljivog i zanimljivog sumiranja bogatoga života i karijere proslavljenoga pisca, djela koje, dakle, vrijedi pročitati i jednostavno zato jer je riječ o zanimljivom štivu obilatom oštroumnim i nekonvencionalnim, prema današnjoj pojmovnoj frazeologiji često politički nekorektnim zapažanjima o svijetu, umjetnosti, vremenu/vremenima i ljudima iznesenima kroz intrigantnu vizuru mješavine cinizma i sentimentalnosti.

    Milan Kundera, Susret, Meandar Media, 2009.U knjizi Susret (158 str, Meandar Media, prev. Vanda Mikšić) sastavljenoj od 35 lucidnih eseja o umjetnosti (književnost, klasična glazba, slikarstvo), češko-francuski književnik Milan Kundera (1929) uvrstio je i jedan osvrt na film, izvorno objavljen 1995. u njemačkim dnevnim novinama Frankfurter Rundschau povodom stote obljetnice rođenja kinematografije. Poentiran naslovom To nije moja proslava iznosi mišljenje da je, općenito gledajući, važnost filma kao umjetnosti mnogo manja od važnosti što je ima film kao tehnika – to je, upozorava, zapravo bio izum braće Lumiere – koja je nepovratno prevladala kao „glavno sredstvo zaglupljivanja“ i „planetarne indiskrecije“, a što metaforički ilustrira stvarnim primjerom žestokog sukoba Federica Fellinija kao predstavnika filmske umjetnosti i Silvia Berlusconija kao zlorabitelja filmske tehnike, okončanog 1993. Berlusconijevom (ne samo) simboličkom pobjedom prikazivanja Fellinijeva golog i razoružanog tijela u agoniji na ekranima njegove televizije. U Kunderinoj kratkoj i nenametljivo autoritativnoj interpretaciji ova porazna bilanca i petnaest-dvadeset godina nakon ustanovljavanja djeluje uznemirujuće istinito.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 14. srpnja 2011.

Piše:

Janko
Heidl