Kontrola misli i jedan neobičan pas

21. Animafest, svjetski festival animiranog filma, dugometražno izdanje, Zagreb, 31. svibnja – 5. lipnja 2011., Kino Europa i Tuškanac, Veliko natjecanje (2)

  • Metropia, red. Tarik Saleh

    „Budućnost je odlična prilika da govorimo o sadašnjosti“ – ta premisa koju Srećko Horvat razrađuje u svojoj knjizi Budućnost je ovdje: Svijet distopijskog filma pokazuje se točnom i u slučaju švedske Metropie Tarika Saleha (dobitnika posebnog priznanja ovogodišnjeg Animafesta), koja donosi prikaz Europe 2024. godine, sumornog, sivkastog, otuđenog kontinenta umreženog golemom mrežom podzemne željeznice koja je u rukama moćne korporacije Trexx. Glavni junak Roger (glas mu daje sjajni Vincent Gallo) vodi dosadan predvidljiv život: uredski posao i nezadovoljna supruga, mali stan i olovno nebo nad gradom koji (zbog klimatskih promjena) više ne poznaje godišnja doba osim iste kišne svakodnevnice, a blještavi reklamni panoi koji ga okružuju (poput onog Slušajte svoj unutarnji glas) u suprotnosti su s ruševnom distopijskom stvarnošću.

    Prije svega treba reći da Metropia prepoznaje aktualni trenutak tako što, za razliku od primjerice filma O za osvetu Jamesa McTeiguea, u kojoj je budućnost politička diktatura s golemim represivnim nadzornim aparatom, portretira korporativni kanibalizam kao najopipljiviju prijetnju ljudskoj emancipaciji. Upravo o tom inverzivnom momentu govori i poznati poljski sociolog Zygmunt Bauman u svojoj knjizi Tekuća modernost kad kaže da se nekada privatna sfera morala obraniti od javne, a danas javna sfera sve više nestaje i nepovratno gubi svoju moć pred najezdom privatnog. Odnosno, Orwellov strah od političkog jednoumlja danas zamjenjuje strah od nemani slobodnog tržišta koja poznaje jedino jezik profita.
    Metropia, red. Tarik Saleh
    Iako postoji čin nadzora (koji je u biti i pokretač čitave radnje), stanovnici Metropie zapravo nadziru i sami sebe provodeći vrijeme ispred televizijskih ekrana (gledajući reality show/kviz u kojem se imigranti bore za ostanak u Europi ili katapultiranje u more) te dopuštajući strahu da ih odvoji jedne od drugih usitnjavajući njihovu kolektivnu moć u korist individualne letargije i tako postaju dijelom užurbanog mnoštva pojedinaca kojima je jedini cilj stići od točke A do B (s posla kući, od kuće na posao) bez nepotrebne komunikacije i dodira s ostalim neznancima na toj ruti (štoviše bilo kakav oblik obraćanja pozornosti tumači se kao agresivan i sumnjiv). Sigurnost nauštrb slobode tako je ključan sastojak Salehove distopijske vizure.

    No kako bi od takvih političkih zombija napravila disciplinirane potrošače, korporacija Trexx otići će korak dalje i pokušati kontrolirati misli svojih konzumenata, i tu dolazimo do nekoliko zanimljivih autorskih premisa – kontrolirati misli može se samo iznutra (odnosno, mora postojati penetrirajući trenutak, trenutak probijanja, razbijanja/zavaravanja domaćeg obrambenog mehanizma), a glas koji dolazi iz naše nutrine neprijateljski je nastrojen prema glasovima iz naše fizičke okoline, odnosno inherentno mu je da postane dominantan spram ostalih (inače kontrola ne bi imala smisla). Možemo li tu situaciju smjestiti u današnji kontekst? Nismo li svi na neki način pod utjecajem tog unutarnjeg glasa, koji zapravo nije izvorno naš (odnosno, manje je naš nego neki ostali kojima prepoznajemo i prihvaćamo podrijetlo), nego se našao u nama posredstvom agresivnih medijskih poruka (nerijetko subliminalnih), ispraznog svjetonazora s kojim nas zabavna industrija bespoštedno bombardira (ljepota, mladost, višak resursa) te retorikama političko-korporativnih-showbiz elita koje taj svjetonazor čine mogućim (ali ne i svima dostupnim) pa tako i prihvatljivim i nužnim?
    Metropia, red. Tarik Saleh
    Stoga, kada nam glas iznutra govori da izgledati kao glumac/ica s filmskog platna znači biti sretan ili kupiti novi model skupog auta znači biti uspješan, mogli bismo reći da nam to ne govori naš glas, nego da nam ga je tamo konzumeristička ideologija čvrsto usadila i većina ljudi jednostavno nije sposobna uočiti razliku. Nije li to i krajnji cilj reklamne industrije – da u ključnom trenutku napravimo ono što oni žele – posegnemo na policama trgovačkog centra za njihovim proizvodom, odlučimo se za njihovu uslugu ili njihovo odredište? Stoga bi ključna poruka filma bila – savršena reklama jest kontrola misli i kada bi postojala tehnološko-pravna osnova ili mogućnost za tako nešto, vjerojatno bi nam još danas kojekakve korporacije petljale u našim glavama.

    Nadalje, na animacijskoj razini Metropia je izvedena uistinu virtuozno – korištena je tehnika kojom su fotografije protagonista (riječ je o slučajnom odabiru neglumaca, tako da je lik Rogera napravljen po uzoru na kuhara u jednom restoranu u Stockholmu) prvo kompjutorskim programom stilizirane te potom animirane, a rezultat je prašnjava, ruševna budućnost u kojoj čovjek postoji tek kao sredstvo ostvarivanja nečijeg profita ili užitka. Tako u jednom trenutku filma protagonistica reklame za šampon protiv peruti (buntovna kći vlasnika korporacijskog carstva Trexx) kaže da je izgled refleksija njene duše, a isto tako bi se moglo reći da je sumorna, tjeskobna svakodnevnica Metropie odraz praznine i beznađa njenih stanovnika, ali i čitavog političko-socijalnog sustava koji je stvorio toliko individua, a previdio koheziju i smisao društva u cjelini. Po svojem izgledu i habitusu glavni junak Roger dosta podsjeća na lik Edvarda Nortona iz Fincherova Kluba boraca, s time da je Fincherov pobunjenik sam stvorio (iako na podsvjesnoj razini) svoj glas, alter ego koji mu pomaže da nadjača sve ostale glasove konzumerističke kakofonije u kojoj '„stvari koje posjeduje počinju posjedovati njega“.

    Jedina je zamjerka Metropiji preeksplicitan dijalog/monolog na samom kraju filma (u kojem vlasnik Trexxa Ivan Bahn potencijalnim investitorima objašnjava svoju tajnu), koji je potpuno nepotreban i umjesto da pridonese raskrinkavanju zloćudnosti njegove zavjere, zapravo samo razvodnjava ono očito što je gledatelj bez problema pohvatao dotad u filmu. No, u cjelini, riječ o iznadprosječnom ostvarenju i jednom od najboljih uradaka prikazanom na ovogodišnjem Animafestu koji je zasluženo odnio posebno priznanje žirija.
    Moj pas Tulip (My Dog Tulip), red. Paul Fierlinger
    U ostatku Velikog natjecanja prikazan je i Grand Prixem Animafesta okrunjeni američki Moj pas Tulip (My Dog Tulip) Paula Fierlingera, priča o sredovječnom muškarcu i njegovu psu (nadahnuta istoimenim memoarima J. R. Ackerleyja), o suživotu i utjecaju koji imaju jedan na drugog, pa i dubinskoj povezanosti koja nadilazi čak i ono klasično poimanje psa kao čovjekova najboljeg prijatelja. Iako njegova jednostavna animacijska tehnika i pitko osmišljena naracija kroz koju se probijamo uz pomoć ugodnog pripovjedačeva/protagonistova glasa (onog Christophera Plummera) čine ovaj uradak veoma pristupačnim, ako zagrebemo ispod slojeva, pronaći ćemo dva moguća načina čitanja tog djela. Prvi je onaj očiti (a koji neizostavno nosi i mizantropski signum) – riječ je o kompleksnom odnosu čovjeka i psa, o ljubavi/odanosti između dva napuštena bića razočarana svijetom oko njih, a čiji životi odjednom dobivaju onu iskru topline i smisla kakvog do tada nisu imali.

    Drugi je pak da ovo uopće nije film o psu, ili psima, nego tek okvir za slobodnije i dublje propitkivanje ljudskih odnosa, pogotovo onih između muškarca i žene, potrebe da se nekome stavi uzica oko vrata i da se neutraliziraju svi ostali štetni vanjski utjecaji koji mogu narušiti partnersku simbiozu. Naravno, gdje su granice toga, gdje prestaje želja za ugađanjem i počinje posesivnost koja prelazi u apsurd razarajući čitav odnos – redatelj možda najbolje odgovara kroz pokušaje protagonista da svojem psu Tulipu omogući reprodukciju i kvalitetan seksualni život spajajući ga s drugim psima. Moj pas Tulip slojevito je i zabavno ostvarenje, prepuno crna, pa i politički nekorektna humora, a nenametljiva priča skriva mnogo autorskih misli s kojima će se gledatelj hrvati još dugo nakon završetka projekcije.
    Kérity, kuća bajki (Kérity, la maison des contes), red. Dominique Monféry
    Iz Velikog natjecanja treba još spomenuti Kérity, kuća bajki (Kérity, la maison des contes) Dominiquea Monféryja (koji je odnio nagradu publike) o tajnovitom svijetu skrivenom unutar korica knjiga, a koji katkad bolje vide dječje nego oči odraslih, te solidan i maštovito animiran Život jednog mačka (Une vie de chat) Jean-Loupa Feliciolija i Alaina Gagnola o mačku koji vodi dvostruki život i sve naopako što ide i proizlazi iz toga.

    © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 7. lipnja 2011.

Piše:

Vedran
Jerbić

kritike i eseji