Ja robot?

21. Animafest, svjetski festival animiranog filma, dugometražno izdanje, Zagreb, 31. svibnja. – 5. lipnja 2010., Kino Europa i Tuškanac, Veliko natjecanje (1)

  • Technotise Edit i ja, red. Aleksa Gajić

    Već na samom početku Animafesta, odmah poslije filma otvaranja (Piercing I Liua Jiana iz Kine), prikazan je prvi srpski dugometražni animirani film Technotise Edit i ja Alekse Gajića (nastao po njegovu istoimenom stripu), koji na prvi pogled predstavlja originalno izvedeno ostvarenje, dok dublji uvid ipak otkriva nekonzistentnosti autorske misli koje na kraju mogu i ne moraju narušiti cjelinu (ovisno o razini očekivanja i promišljanja). No, krenimo redom. Technotise Edit i ja smješten je u distopijsko/utopijski Beograd 2074. godine (portretiran kombinacijom 3D, 2D i fraktalne animacije, u maniri cyberpunka referirajući se dijelom na japanske mange) u kojem roboti žive zajedno s ljudima, a zadaća im je obavljanje kućanskih poslova, razbijanje dokolice pa i zadovoljavanje seksualnih potreba.

    Glavna junakinja Edit studentica je koju igrom slučaja jedna velika korporacija zaposli da se brine o autističnom dječaku Abelu, a čije je stanje posljedica šoka nakon otkrivanja kompleksne matematičke formule (koje se pak korporacija želi dočepati). Kako se svako računalo koje se približi rješavanju formule ruši (zbog takozvanog algoritamskog apsurda, odnosno činjenice da postaje svjesno svog postojanja), jedina je nada da se dopre do Abela Edit. A ona pak istovremeno pokušava položiti ispit na fakultetu tako što će si ilegalno ugraditi nepoznati čip s ciljem povećanja intelektualnih sposobnosti. U trenutku kada ugleda tajanstvenu formulu Edit se posredstvom čipa počinje mijenjati i formula u njoj počinje egzistirati, odnosno poprimati oblike svjesnog bića (nadovezujući se na ugrađeni čip i šireći se iz njega).
    Technotise Edit i ja, red.  Aleksa Gajić
    Tu autor otvara prvo pitanje – postaje li Edit ugradnjom čipa, koliko god on bio malen i kakav god njegov utjecaj na njezinu psihu bio, zapravo, postaje biomehaničko biće, više od čovjeka, manje od stroja, spremno pročitati Abelovu formulu, odnosno ne srušiti se zbog svoje svjesnosti. Možemo li proširiti tu misao i postaviti je kao sukob između čovjeka i tehnologije koji je zapravo inherentan ljudskoj naravi? No, zbog diktature Napretka u suvremenoj civilizaciji taj obračun kao da je gurnut u stranu, kao nevažan, subverzivan, nepoželjan (taj sukob pojavljuje se i na drugim razinama filma, primjerice kada Editin dečko Bojan i njegov prijatelj u nekoliko navrata raspravljaju o tome jesu li bolje žene od krvi i mesa ili one plastične, odnosno roboti).

    Nadalje, jednom kada Edit ugleda formulu, ona se u njoj počinje materijalizirati u obliku mehaničke preslike njezina organskog sustava dajući joj nevjerojatne moći, ali isto tako djelujući destruktivno na njeno tijelo. Nije li to upravo onaj trenutak kada čovjek postane ugrožen tehnologijom koju je stvorio, ne shvaćajući ispočetka stvarne implikacije i posljedice njezina puštanja u pogon, oslobođenog od ljudske kontrole? Isto kao što i u Terminatoru sustav Skynet preuzima nadzor nad globalnim vojnim sustavom, isto kao što se i Robocop bori protiv svoje neljudske, robotizirane (nasilne) prirode, ili kao što se u filmu Ja, robot roboti okreću protiv čovječanstva.
    Technotise Edit i ja, red.  Aleksa Gajić
    Ta premisa postavljena na sukobu/simbiozi organičkog i mehaničkog, odnosno čovjeka i robota/stroja funkcionira relativno uvjerljivo sve do trenutka dok Edit ne počne projicirati mehaničku materijalnu supstanciju kao dio svoje podsvijesti (izgrađenu prema slici/sjećanju na dječaka s kojim je imala prvo predpubertetno seksualno iskustvo). Tu Aleksa Gajić, htio ili ne htio, počinje koketirati s freudovskom dimenzijom čitave koncepcije, no u njoj se ne snalazi baš najbolje, odnosno – niti je zaokruženo uklapa u cjelinu niti stvara koheziju između ostalih misli/ideja u filmu. Jedna scena posebno je upečatljiva i zanimljivo izvedena, iako sama po sebi najviše narušava cjelinu – trenutak kada Edit i njena projicirana podsvijesti koju je uzgred rečeno nazvala Edi, strastveno vode ljubav.

    Još je jedno čitanje koje se otvara pred sam kraj filma, a koje na kraju razrješava/neutralizira sva ostala, ono da je Abelova (pod)svijest, suočena s otkrićem i razumijevanjem formule, napustila njegov entitet i nastanila se u samoj formuli, a kada Edit otključa formulu, njegova (pod)svijest prelazi u nju i tamo se bori za opstanak nehotično ubijajući i nju samu. U trenutku kada ju formula ubije, i oslobodi se, Abel se vraća u normalno stanje, svjestan samog sebe. Ipak, politički korektna inverzija, u kojoj Edit ipak preživljava (a Abel se vraća u prvotno autistično stanje), vraća nas ponovno na zaključak o nekonzistentnosti autorske misli. Ovakvo čitanje doziva u sjećanje i film Pi Darrena Aronofskog u kojem glavni junak, psihički rastrojeni matematičar, dolazi do otkrića numeričkog obrasca s kojim je sposoban objasniti i predvidjeti burzovno tržište (iako se ono kasnije pokazuje kao varljivo), no to otkriće nedvojbeno destruktivno djeluje na njega te on na kraju filma više nije sposoban izračunati najjednostavnije matematičke zadatke.

    No, da se vratimo Technotiseu Edit i ja – u konačnici se dobiva dojam kao da je Aleksa Gajić pokušao napraviti kvazi-intelektualnu platformu koja se može iščitavati na više razina, no svaku od njih tek je sramežljivo okrznuo ne dopuštajući im da se razmašu i sužive jedna s drugom tvoreći funkcionalnu cjelinu. Ta neodlučnost da se s određenom premisom ide radikalno do kraja zahtjevnijem će gledatelju svakako upasti u oči i možda pokvariti jedan dio ovog animiranog filma. Ipak, Technotise Edit i ja sasvim je solidan animirani film koji krasi dinamičan stripovski ritam, intrigantan prikaz distopijske metropole, bogata galerija nerijetko duhovitih likova i vješto izvedena kombinacija animacijskih tehnika.
    Chico i Rita (Chico & Rita), red. Javier Mariscal, Fernando Trueba, Tono Errando
    Chico i Rita Javiera Mariscala, Fernanda Truebe i Tona Erranda, prikazan drugog dana festivala, nostalgičan je portret pedesetih godina prošlog stoljeća, od Havane i New Yorka do Hollywooda i Las Vegasa, te posveta kubanskoj glazbi ispričana kroz ljubavnu priču dvoje protagonista, skladatelja i pijanista Chica i zanosne pjevačice Rite.

    Naizgled, riječ je o melodrami kakvu smo vidjeli već mnogo puta – on je siromašan no nadaren glazbenik, ona je stalno u potrazi za slavom, i ta diskrepancija između životnih svjetonazora, skromnosti i ambicije postaje glavni razlog sukoba i razdvajanja (i ponovnog spajanja). Chico i Rita plešu svoj ljubavni bolero od grada do grada, kontinenta do kontinenta, izmjenjujući se u odlascima i dolascima, napuštajući jedan drugoga da bi se u nekom drugom gradu ponovno pronašli i iznova nakratko spojili, a sve u ritmu jazza i zamanih kubanskih melodija.
    Chico i Rita (Chico & Rita), red. Javier Mariscal, Fernando Trueba, Tono Errando
    Velik trud posvećen je upravo oživljavanju prošlosti, rustikalnih havanskih ulica na kojima se rađaju glazbeni talenti koje potom Zapad kupuje i daruje im blještave metropole i lažni sjaj sigurnosti i slave (sve dotle dok zabavljaju bogatu klijentelu, kao što je to slučaj i s Chicom i Ritom, odnosno – buržujska sredina, kojoj unatoč slavi ne pripadaju, na kraju ih oboje odbaci). Autori se pak spretno poigravaju fikcijom i fakcijom, smještajući svoje junake među stvarne glazbene legende poput Charlieja Parkera, Dizzyja Gillespieja, Chucha Valdesa, Chana Poza (čijoj pak smrti Chico i njegov prijatelj svjedoče u barskom obračunu u New Yorku), čime se pojačava sveukupan dojam autentičnosti (koliko je to moguće s obzirom na animirani film).

    Sjajna mizanscena i inzistiranje na eksterijerima, bogati kolorit (pozlaćena kubanska sredina naspram hladne, plavkaste, američke svakodnevnice, a sve obojeno sentimentalnim prizvukom) te minuciozni redateljski rukopis, sjajna glazbena podloga i brojne (meta)filmske reference spašavaju Chica i Ritu od pomalo plošnih likova (iako u svojim stereotipima veoma simpatičnih), i konačni dojam je sasvim zadovoljavajući.

    Treba spomenuti i Doviđenja gospodine Christie britanskog animatora Phila Mulloya, politički nekorektan uradak, provokativan, na trenutke vulgaran i groteskan, ali nadasve zabavan i duhovit – pravu malu animiranu neslanu šalu na svačiji račun.

    © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 4. lipnja 2011.

Piše:

Vedran
Jerbić

kritike i eseji