Usmjeren na pothvat Slovenca Martina Strela koji je kao 52-ogodišnjak 2007. godine za 66 dana preplivao 5268 km niz Amazonu, a prije toga je 2000. plivao niz Dunav (3004 km, 58 dana), 2002. niz Missisippi (3797 km, 68 dana) i 2004. niz Jangce (4003 km, 59 dana) te je jedini čovjek koji je učinio bilo što od toga i sve to zajedno, dokumentarni film Čovjek koji je pobijedio Amazonu (96 min., SAD, 2009.) poštovanje prema glavnom junaku iskazuje na posve neuobičajen način, u humorno-ironičnom ključu.
Kad se kao pohvalne karakteristike predstave Strelova sklonost čašici (i kad pliva, vele, pije oko dvije litre vina dnevno, a slovenska mu policija, kao popularnoj i zaslužnoj osobi, dopušta da vozi pod utjecajem alkohola) i običaj da tijekom priprema za plivačku pustolovinu, u kupaćim gaćama, ogrnut plaštom s kukuljicom, sjedi u podzemnoj spilji ispod dvorca, za ulaz u koju je od slovenske vlade dobio tajnu lozinku te ondje, u društvu spiljskih životinjica nastoji početi razmišljati kao životinja, što će ga, smatra, spasiti od napada riječnih životinja u Amazoni, gledatelj koji nikad dotad nije čuo za Strela lako će pomisliti da je riječ o parodijskom, lažnom dokumentarcu.
Osobito kada se tome pridoda Strelov fizički izgled i ponašanje, barem ono kakvo je prikazano u filmu – osobe koja gotovo i ne govori i samo se djetinje smješka, a i ono što prozbori, malo se kad doima suvislim – sve podsjeća više na profil Superhika nego Supermana. Takav je tonalitet bjelodano uspostavljen već od samoga početka na kojem je u nekoliko repeticija pokazano da Strel nije u stanju izgovoriti jednu jednostavnu rečenicu na engleskom koju su filmaši za njega smislili. No, činjenica da je glavni pripovjedač filma Strelov sin Borut, inače očev glavni pomoćnik, publicist, šef logistike i koordinator pothvata, diskvalificira mogućnost da je riječ o omalovažavajućem odnosu prema glavnom liku.
Štoviše, kad se u posljednjoj trećini – začudo, nimalo nesuglasnoj s naglašeno komičnim uvodom – film okrene metaforičko-psihološkim zapažanjima i razmišljanjima, podvig plivačkog maratonca preobražava se u nešto više od divljenja vrijedne avanture čovjeka koji je ostvario iznimno zahtjevnu zadaću. Strel naposljetku prerasta u svojevrsno čudo, silu prirode, model iskonskog, naivno-idealističkog, autistično upornog, civilizacijskim nametima nekontaminiranog ljudskog bića koje instinktivno i strasno slijedi svoju viziju, nalik likovima kakvima se u svojim filmovima voli baviti Werner Herzog, među kojima je, s obzirom okruženje amazonske prašume, najviše asocijacija na njegova Fitzcarralda iz istoimenog filma snimljenog 1982. (Tu je čak i vrlo sličan riječni brod koji tijekom plovidbe povremeno udara o obalu.)
Dojam redateljskih improvizacija katkada čak amaterskog štiha u skladu je i s postupcima Strela i njegove ekipe koja se povremeno doima kao da je ispala iz Loleka i Boleka i s općim okusom junakova djelovanja izvan korporacijsko-propagandnih shema (iako pothvati Strelovih imaju sponzorsku podršku), a Čovjek koji je pobijedio Amazonu u cjelini osvaja prilično radikalnim otklonom od standardnog filmskog pristupa prikaza sličnih podviga – nema tu, primjerice, pomnog praćenja protagonistovih fizičkih priprema, faktografski orijentiri o tijeku samog pothvata svedeni su na nužni minimum, protagonist je ocrtan više kao luđak nego kao junak....
No, unatoč svojevrsnom potkopavanju Strelova autoriteta na više razina, Čovjek koji je pobijedio Amazonu na kraju ne ostavlja dojam ismijavanja, nego upečatljive – osobito u sekvencama koje pokazuju kako, iscrpljen plivanjem, Strel gubi razum, odnosno ulazi u neku drugu psihičku dimenziju – celuloidne (tj. digitalne) posvete čija formalno-idejna ekscentričnost iznimno uspješno odražava ekscentričnost stila i postupaka svog protagonista.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 17. travnja 2011.
