I onda vidim eksperiment

20. Dani hrvatskog filma, Studentski centar, Zagreb, 4. – 10. travnja 2011.: Eksperimentalni filmovi

• 
  
  Pomalo čudi činjenica da je festivalski žiri dodijelio nagradu za režiju filmu koji se na pragmatičan način bavi nogometom i njegovim pravilima, a uvršten je u program eksperimentalnih uradaka na jubilarnoj reviji hrvatskih filmova, dvadesetoj po redu. Čini se razumljivim da je isti film (Nogomet Ane Hušman) proglašen najboljim u eksperimentalnoj konkurenciji od strane Hrvatskog društva filmskih kritičara, s obzirom na to da su daleko intrigantniji eksperimenti prebačeni u druge kategorije – animiranu, igranu ili pak dokumentarnu. Već je u uvodnom osvrtu ovogodišnji izbornik (Damir Čučić) spominjao granični fenomen u tu sekciju prijavljenih djela, i ta se činjenica hibridnih formi unatrag više godina na tom festivalu ponavlja, o njoj se razgovara, ali se po tom pitanju ništa značajno ne mijenja. Jubilarni je festival, s obzirom na materijale pokazane u pojedinim kategorijama, pokrenuo alarmno svjetlo. Njegovi bi organizatori najozbiljnije trebali razmisliti o kategorijama, budući da su se brojni od prijavljenih naslova mogli uvrstiti u nekoliko njih. Smiješno je, primjerice, Faktorovu Pustaru smjestiti među eksperimente te istodobno njegovu filmsku posvetu Tomu Gotovcu Le Samouraï gurati u dokumentarnu produkciju. Oba su filma, zapravo, u jednakoj mjeri dokumentarni i eksperimentalni.
  
  Priča o revijalnom tonu smotre u kinu SC-a, pa tako i njezine eksperimentalne sekcije, podilazi repovima njezine jednogodišnje produkcije. Preciznije, repovima koje svake godine novi izbornik, više ili manje razložno, gura na eksperimentalni repertoar, a tiču se video produkcije uglavnom namijenjene galerijama ili muzejima suvremene umjetničke prakse. A takvih je, praksa kaže, nemali broj i svi se po inerciji tretiraju kao filmski eksperiment. Za razliku od prošlogodišnje, taj je broj galerijskih videouradaka ili videocrtica u recentnoj selekciji bio sveden na dva-tri naslova (Krijesnice Vlaste Žanić, Pow's Pov Gorana Trbuljaka pa čak i Pogled Aleksandra Muharemovića i Damira Tomića). O njima bi se moglo govoriti kao o eksperimentima na daljinu ili filmovima kroz galerijsku ključanicu. S druge strane, čista i ortodoksna produkcija, tipično apstraktna, koja elektronskim putem generira optičke i slušne efekte, bila je zamorna jer je ponavljala iskustva iz povijesti eksperimenta bez želje njezinih autora da naprave prijeko potreban odmak, zbog čega bi povijesni eho bio manje uočljiv te shodno tomu manje naporan za gledanje (Hole Frana Sokolića, Eden i Teletrope Krunoslava Ptičara).
  
  Iluzorno je početkom drugog decenija (n)ovog tisućljeća tražiti male traktate u okviru tog žanra, no bilo bi za očekivati barem dva ili tri naslova koji odskaču između petnaest izabranih. Međutim, laskavu titulu ne zaslužuje ni statistikom prožeta priča Ane Hušman o Maradoni, povijesnom susretu Argentine i Engleske, meksičkom nogometnom prvenstvu i sličnim temama. Ne zbog toga što je eksperimentalna faza u njemu slabo odrađena, baš naprotiv – jer je previše tih faza pa gotov proizvod djeluje ukočeno, gotovo šuplje u nastojanju da se jedna stara nogometna farsa preobrazi u eksperiment s elementima lakrdije. Spomenutom filmu manjka nadrealistički štih koji bi ga pomaknuo iz sheme predvidljivih pravila i učinaka. Možda bi – u tom pogledu – prebacivanje pozornosti na domaću travnatu lakrdiju bilo stimulativnije od izlizane priče o igranju rukom na prvenstvu u Meksiku. Možda, no to je priča posve drugačijeg autorskog predznaka.
  
  Žiri je za režijski posao mogao ponoviti ime autora kojem je dodijelio glavnu nagradu smotre i ništa se značajno ne bi dogodilo. Zašto isti redatelj ne bi slavio u tri navrata kada je organizator predvidio dvostruki red nagrada pa su oba žirija – onaj kritičara, a posebno festivalski tročlani – revijalni ton smotre usklađivali i na razini nagrada? U svakom slučaju intrigantniji režijski posao odradio je Simon Bogojević Narath (Cvijet bitke) kada je u istom animacijskom prostoru sudario srednjovjekovna mačevalačka pravila i razgovor Machiavellija i Montesquieua u paklu. Premda je taj naslov uvršten u sekciju animiranih ostvarenja, njegov je eksperimentalni udio tolik da se slobodno mogao natjecati u drugoj sekciji. I ne samo Narathova filmska bitka.
  
  Isto vrijedi za apsolutnog pobjednika 20. Dana hrvatskog filma Juraja Lerotića (I onda vidim Tanju). Njegov je polusatni igrani film eksperiment u pravom smislu te riječi. Od činjenice da je nizanjem statičnih fotografija ispričao dirljivu urbanu priču o mladim Splićanima s periferije grada, pa do toga da je na ekranu na vrlo jasan i ekonomičan način izokrenuo vrijednosti svakodnevice. Nadrealističkim je odmakom istu svakodnevicu izbacio iz kolotečine kako bi je prosječni posjetitelj u kinodvorani percipirao manje rutinski. I manje ukočeno, premda nizanje zamrznutih fotografija sugerira nešto posve suprotno. Naime, filmska se fotoserija otvara snom mladića i taj dojam ostaje do završetka priče, bez obzira na sve njezine digresije. Sužavanje filmskog pokreta na minimum inteligentno je izabrani oblik za razvijanje njezinih etapa. Nadrealistički obrat – ili ubacivanje filmskog pokreta – događa se na mjestu gdje bi gledatelj to najmanje očekivao – tijekom scene pogreba. Vrlo učinkoviti umetak živog filma prigodom ispraćanja mrtvih dramatični je trenutak zbivanja na ekranu. Moglo bi se konstatirati kako je riječ o eksperimentalnom središtu – višedimenzionalnoj točki kojoj streme gotovo svi istraživači alternativnih filmskih polja.
  
  I onda vidim eksperiment parafraza je naslova Lerotićeva filma o Tanji i Željku, njihovu susretanju sa zadrškom, s dozom splitske melankolije – za priču o montažnom kaosu zbog kojeg će jedna žena prisustvovati vlastitu sprovodu itd. Ujedno, ista je sintagma i buba u uho organizatorima koji bi trebali razmisliti o promjeni festivalske koncepcije. Za početak, možda na kategorije namjenskih i nenamjenskih, uz napomenu kako se time ne bi rušio revijalni ton smotre. Niti bi brojni sudionici hrvatskih filmskih dana bili zakinuti, s obzirom na to da se dvostruki red nagrađivanja čvrsto drži festivalske za-svakoga-ponešto tradicije. I na kraju, dobar je primjer jesenskog festivala u istoj kinodvorani SC-a (25 FPS) na kojem organizatori ne mare za kategorije. Prema prešutnom dogovoru stoji kako je došlo vrijeme da se u svakom naslovu uoče i prepoznaju elementi svjetske eksperimentalne baštine.
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 13. travnja 2011.

Piše:

Željko
Kipke