Komuniciranje osjećajima

20. Dani hrvatskog filma, Studentski centar, Zagreb, 4. – 9. travnja 2011.: Animirani filmovi (1)

• 
  
  U konkurenciju 20. Dana hrvatskog filma prijavljeno je 25 animiranih filmova u ukupnom trajanju od oko tri sata, od kojih je izbornik Darko Kreč u glavni program uvrstio njih šesnaest u ukupnom trajanju od dva sata. Tek radi usporedbe, spomenimo kako je godinu dana ranije, na 19. DHF-u prijavljeno 38 radova, od čega je u program izabrano 27, u ukupnom trajanju od oko tri sata. Kako je zapisao u riječi izbornika u katalogu DHF-a, Kreč smatra da hrvatska autorska animacija produkcijski, kvalitativno i tematski ne zaostaje za svjetskim kretanjima, a kao osoba dobro upoznata sa studentskom produkcijom, izražava čuđenje što je na DHF prijavljeno razmjerno malo studentskih radova. Doista, neobičnim se čini da na Dane nisu prijavljeni barem zapaženiji naslovi prikazani na 2. Festivalu hrvatskog animiranog filma, održanom u zagrebačkom kinu Europa u veljači ove godine, primjerice, Ješka Dinka Kumanovića, zatim dobitnik Nagrade za najbolji studentski film Gregor Petre Zlonoge, pa dobitnik nagrade za najbolju animaciju Trnoružica OŠ Juraja Šižgorića ili dobitnik Nagrade publike i Nagrade za najbolji dječji film Žablji zbor Centra za mladež i FKVK Zaprešić.
  
  Producenti i autori, vjerujemo, imaju valjane razloge za takvu odluku, a ako bismo u filmovima iz konkurencije DHF-a pokušali pronaći neka zajednička obilježja i uočiti sličnosti ili razlike u odnosu na prošlogodišnju konkurenciju, nije teško prepoznati sljedeće osobine. Na 19. DHF-a dobar dio animirane ponude bio je oslonjen na naraciju, nije nedostajalo ni otvorenog humora (Zvijer u kući Nevena Petričića), niti ostvarenja namijenjenih ponajprije djeci (Čovječuljak snovuljak Ivane Guljašević), odnosno istovremeno i djeci i odraslima (Rudijev leksikon... Nedeljka Dragića). Ovogodišnja, pak, animirana ponuda u cjelini je, i po duhu i po konceptu, najbliža onome što najčešće doživljavamo i prepoznajemo kao eksperimentalni film – koji u filmskom svijetu i jest najbliži srodnik animiranoga filma – ali su eksperimentalne zamisli izražene animacijskim sredstvima. Jer, kako vele mnogi, mada ne svi filmolozi, animacija je prije svega način izrade, a tek onda generator zasebne filmske vrste. Moglo bi se reći da je najveći broj autora animiranih filmova predstavljenih na DHF-u svojim djelima ponajprije želio ostvariti određen ugođaj i gledatelju omogućiti užitak u ljepoti filmske slike (i tona) i likovnoj (i zvučnoj) igri, a ne ponuditi nešto prepoznatljivo i blisko na prvi pogled.
  
  Većina je filmova smještena u područje između sna, jave i zamišljaja, a ako u njima i ima humora (Živica Zorana Mužića, U lancima Daniela Šuljića), on je ironičan i prigušen („ironija nije tlo nepomućene sreće“, citirajmo Antu Peterlića), a ako i ima naracije, ona je ponuđena u naznakama, na granici razabirljivosti (Dove sei, amor mio Veljka Popovića, Soba Ivane Jurić), u funkciji ugođaja, kao pozadinski, ne osobito važan oslonac, dok su temeljna sredstva građenja cjeline izbor animacijske tehnike, stil crteža ili izrade animiranih predmeta, paleta boja, tekstura, ritam, zvuk... Osnovna, neposredna komunikacija između filma i gledatelja odvija se, dakle, na razini osjećajnosti i apstraktnog doživljaja, a ne na razini racionalnog poimanja.
  
  Ako se igranim filmovima viđenima na ovogodišnjim DHF-u (na prošlogodišnjima još izrazitije) moglo zamjeriti da se nedovoljno bave alarmantnim rasapom društveno-političkih okolnosti zemlje u kojoj su nastali, animiranima se takav prigovor ne može uputiti. Od startno naglašeno stiliziranog animiranog filma ne treba, dakako, očekivati izravnost, no gotovo svi odišu ugođajem neveselosti, neugode, sumornosti, zlokobnosti, morbidnosti, osjećajima osamljenosti, otuđenosti, žala za prošlošću i sličnima, a većina ih u zvuku umjesto glazbe rabi neprivlačne zvukove cviljenja, škripanja, zavijanja... Nekoliko trunki optimizma i vedrine jedva se nazire ispod debelih naslaga pesimističnosti. Sva je zgoda da sve to nije plod slučaja, nego da je riječ o odrazu umjetnikova osjećaja današnjice i ovdašnjice.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 12. travnja 2011.

Piše:

Janko
Heidl