Poigravanje klišejima

Soba u Rimu (Habitación en Roma), red. Julio Medem

  • Soba u Rimu (Habitación en Roma), red. Julio Medem

    Film Soba u Rimu baskijskoga redatelja Julija Medema (Sex i Lucia) na zanimljiv se način poigrava sa sveprisutnom kulturnom fantazijom o idealnoj ljubavi, koja je stara koliko i pripovijedanje samo. Tako se i redateljeve junakinje Alba (Elena Anaya) i Natasha (Natasha Yarovenko) prepuštaju jedna drugoj iz razloga što svaka od njih za onu drugu uvijek nesvjesno utjelovljuje zapriječenu žudnju te otkriva težnju za prepoznavanjem. Tim više što njihov odnos započinje kao tipičan provod za jednu noć, koji nakon burnog seksa treba završiti sa svitanjem. Međutim, kako noć teče, tako i odnos poprima mnogo složenije i mračnije obrise dok njihova veza počinje otkrivati i sve više zadirati u mračne i slabo pristupačne predjele žudnje. Film se naposljetku promeće u kompleksnu emocionalnu i psihičku studiju samoostvarenja koja se odvija u vrlo polaganim koracima, katkada čak u odveć polaganima jer na trenutke autor ima problema s ritmom pripovijedanja, no to je tek sitna zamjerka inače vrlo dobrom filmu.
    Soba u Rimu (Habitación en Roma), red. Julio Medem
    Osim konceptom idealne ljubavi, Medem se poigrava i klišejima kongresnih i prazničkih romansi, odnosno konceptom romanse općenito. Njegove se protagonistice, Španjolka i Ruskinja, susreću u Rimu. Jedna je došla iz poslovnih razloga na sajam, a druga je prije vjenčanja došla na odmor u Rim jer je studirala povijest umjetnosti s osobitim naglaskom na talijanskoj renesansi. Poprište njihova odnosa je hotelska soba, a vrijeme trajanja poprilično je ograničeno jer svaka od njih sljedećega jutra leti u svoju domovinu. Autor je svjestan kako je još jedna učestala kulturna fantazija upoznavanje naočitih neznanki/neznanaca u nepoznatim gradovima te provođenje burne i uzbudljive noći s njima. Na taj se način film poigrava konceptom proizvodnje žudnje jer uvlači gledatelje u vlastiti narativni univerzum tako što im naoko sugerira da će kroz film dobiti moguću kompenzaciju onoga što im nedostaje u vlastitom životu – velebne ljubavne priče koja se događa samo jedanput u životu. Međutim, redatelj vješto izokreće cijelu situaciju te se poprilično inteligentno počinje poigravati takvim konceptima ironizirajući ih i prevrednujući. Soba u Rimu zapravo je u potpunosti film o pričanju priča, poprilično različitih priča, ali sve one imaju u sebi nešto zajedničko – poigravaju se trivijalnim ljubavnim i životnim konceptima koji su utkani u samu srž kulturne industrije.

    Soba u Rimu (Habitación en Roma), red. Julio MedemMedem kao da snima svojevrsnu queer inačicu Bertoluccijeva Posljednjega tanga u Parizu, s tim da stan u Parizu zamjenjuje kičasta i dekadentna, polumračna hotelska soba u Rimu. I dok je u Bertoluccija seks bio poiman kao destruktivan agens kojim se protagonisti služe kako bi se suočili s osobnim frustracijama, u filmu baskijskoga filmaša seksualni kompleks više ne predstavlja destruktivno sredstvo, nego stvaralačku moć i užitak kojim se sve više produbljuje emocionalni odnos njegovih protagonistica dok one u noći ljetnoga solsticija gole šetaju sobom, čime se očito želi naglasiti neograničena sloboda izvan društvenih normi i pravila. Poput Paula (Marlon Brando) i Jeanne (Maria Schneider) u Posljednjem tangu u Parizu tako Alba i Natascha ne žele na početku svoga strastvenoga odnosa otkriti prave identitete vjerujući kako je cijela situacija tek usputna.

    U Medenovu filmu moguće je pronaći niz intertekstualnih poveznica s Bertoluccijevim filmom na razini priče. Kao što se Paul nastoji uhvatiti ukoštac sa smrću supruge, tako je Alba traumatizirana smrću sina svoje ljubavnice. Jeanne se priprema za brak s redateljem Tomom koji snima dokumentarac o njoj, a Natasha se za tjedan dana treba udati za Vadima, svoga fakultetskoga profesora i mentora pa u navedenom segmentu film počinje poprimati ranije spomenute mračnije akcente. Međutim, tamo gdje je Bertolucci krajnje opor i gdje oštro zarezuje u intimu svojih protagonista, Madem se poigrava, kako vizualno, tako i tematsko-motivski s obrascima melodrame na prilično intrigantan način.

    Redatelj je, primjerice, izvrstan u ostvarivanju atmosfere. Mračna i dekadentna hotelska soba s reprodukcijama slika renesansnih umjetnika ili samih renesansnih motiva te neprestano korištenje cvijeća na balkonu kao svojevrsnoga melodramatskoga lajtmotiva te njegova kolorističkoga kontrasta naspram polumraka sobe stvara začudne efekte te priziva u sjećanje scenografije klasičnih melodrama. Fotografija Alexa Catalána funkcionalna je, a dugi i spori kadrovi, koji mahom prate protagonistice, sasvim u službi ocrtavanja bujne atmosferičnosti.
    Soba u Rimu (Habitación en Roma), red. Julio Medem
    Same reprodukcije na zidovima sobe, kao i minijaturne reprodukcije antičkih kipova osobiti su znakovi u filmu, koji predstavljaju citat i kič – dakle, u navedenoj sobi sve je imitacija koja služi kao povod daljnjoj imitaciji jer djevojke jedna drugoj naizmjence pričaju svoje životne priče koje su čisti konstrukt potaknut citatima oko njih. Na taj način redatelj na tematsko-motivskom planu razlaže melodramatske koncepte jer (ne)lažne priče koje Alba i Natasha pričaju djeluju kao da su izvučene iz najtrivijalnije melodramatske literature, što je dodatno pojačano još jednim citatom – sporadično film nastoji rekreirati gotovo gotičku vizualnost. I sami dijalozi na početku filma ulaze u navedene obrasce jer zvuče u potpunosti umjetno. Usporedno s produbljivanjem njihova emocionalnoga odnosa smanjuje se i citatnost nauštrb iznošenja stvarnih životnih priča i problema. Soba u Rimu višeslojna je studija karaktera kojoj svakako treba dati priliku.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 11. travnja 2011.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji