Koktel groteske, ludila i otuđenosti

20. Dani hrvatskog filma, Zagreb, 4. – 9. travnja 2011.: Kratki igrani filmovi (2)

• 
  
  Bitchville iliti Kučkovec, kako su ga neki preveli, mladog redatelja Ivana Livakovića, koji je prije dvije godine upravo na Danima hrvatskog filma iskočio iz anonimnosti osvojivši nagradu Jelena Rajković za najboljeg redatelja do trideset godina starosti za film Prljavi mali mjehurići, još i prije početka festivala našao se među radovima o kojima se pisalo. Nekoliko je razloga tome, no krenimo redom. Već u spomenutim Prljavim malim mjehurićima, u kojima se bavi motivima kao što su ljubomora, psihoza, halucinacije, osveta i pohota, mogle su se uočiti osnovne postavke Livakovićeve autorske koncepcije koja, nedvojbeno pod snažnim utjecajem postmodernističkih premisa, crpi nadahnuće iz radova enfant teribblea svjetskog filma poput Davida Lyncha, Larsa von Triera, Darrena Aronofskog i Gaspara Noea, pa su posljedično i ključni momenti tog ostvarenja bili poigravanje s metanarativnim i metafilmskim razinama, dominirajuća sklonost eksperimentu, mračna atmosfera, detabuizacija seksualnih preferencija, morbidna erotika te djelomična defabulizacija.
  
  Slična poetika, još ponešto radikalizirana, može se uočiti i u Bitchvilleu, u kojem pratimo tri mlade djevojke u sumornom ruralnom okruženju, seksualno emancipirane do, pa i preko, granice vulgarnosti, kojima uteg u svakodnevnom životu predstavlja autoritativna majka (koja djeluje poput ženske verzije misterioznog čovjeka iz Lynchove Izgubljene ceste), a koja je u zavadi s čitavim selom zbog neriješenih imovinskih pitanja i glasina o besramnim radnjama iza zatvorenih vrata njena doma i imanja. To je otprilike radnja, a ostalo će gledatelj morati pohvatiti iz razlomljenih fragmenata. Osim igranih dijelova u film su uklopljeni i dokumentarni elementi te isječci iz drugih filmova i videa, čime se ovo ostvarenje približava i eksperimentalnom filmu. Livakovićeva nakana da se svojim autorskim promišljanjem radikalno odvoji od ustaljenih tendencija u hrvatskoj kinematografiji rezultira smjelim politički nekorektnim uratkom prepunim uznemirujućih scena i bizarnih momenata, te još i morbidnijih inscenacija.
  
  Svjesno se udaljujući od bilo kakvih prepoznatljivih segmenata mainstream produkcije, Livaković se također izlaže riziku da se njegov autorski ekscentrizam doživi i kao sam sebi svrhom, što u konačnici donosi negativne implikacije i opasnost od urušavanja cjeline bez obzira na intrigantno izvedene dijelove. U tom kontekstu, sigurno je da će film naići na podijeljene kritike, jer Bitchville doista nije film za ugodno nedjeljno obiteljsko poslijepodne, no nastavak je autorske misli koja će u budućnosti sasvim sigurno izroditi još drugačijih filmskih uradaka. Hoće li pak Ivan Livaković postati enfant teribble hrvatske kinematografije, tek će zapravo vrijeme pokazati.
  
  Zanimljiv je bio i film Ustaj Miro Petra Oreškovića, prikazan druge večeri Dana hrvatskog filma. Riječ je o duhovitom, ali istovremeno uznemirujućem seciranju suvremene svakodnevice zaposlenika korporacije čije živote obilježava ekonomsko obilje, ali i egzistencijalna otuđenost i emotivna ispraznost. Miro (tumači ga Luka Petrušić) svakog se dana ustaje u isto vrijeme, odlazi na posao istim putem, u uredu obavlja slične zadatke među ljudima sličnima sebi, potom se vraća kući, gleda televiziju, odlazi na spavanje i sutra sve ispočetka.
  
  U tom paklu ponavljanja protagonist će postati samo nevidljivi kotačić bezličnog sustava, lutak na koncu čiji život protječe kao na pokretnoj traci, bez mogućnosti da ga zaustavi ili utječe na njega. Orešković sjajno pogađa ritam izmjene kadrova i detalja kako bi dočarao tu vrtoglavu istost koja u sebi sadrži klicu ludila. Izlaz iz takvoga stanja autor vidi upravo u razbijanju sustava, ispočetka hladnoj revoluciji kako bi ju nazvao Michel Houellebecq, pa kasnije i u destruktivnosti nad pojedinim segmentima sustava, a kroz sve se to provlači i potreba odnosno okolnost pronalaženja ljubavnog partnera, čime se sugerira sraz duhovnog spram materijalnog koje je dotad dominiralo Mirinim svijetom.
  
  U filmu Scenarij za običan život redateljica Irena Škorić progovara o snazi sjećanja i mogućnosti da ona nadjačaju stvarnost, pogotovo ako je ta stvarnost u sjeni kakva traumatičnog događaja. Autorski stil Irene Škorić na tragu je onoga iz njezina prijašnjeg filma Rastanak - suptilnim postupcima iznosi snažnu poruku, no istodobno ostavlja gledatelju dovoljno prostora za vlastito promišljanje i otkrivanje vješto i neodoljivo skrivenog podkonteksta.
  
  Od ostalih filmova treba izdvojiti Pametnice Sonje Tarokić i Hane Jušić, nastao kao projekt Sarajevo grad filma, a riječ je o tragikomičnom uratku koji se bavi problemima seksualnosti, posebice gubitka nevinosti, u malenoj provincijalnoj sredini. Spremnost da se zagrebe do samog dna, bez okolišanja i dodvoravanja bilo kakvim ukusima ili očekivanjima, čini ovaj film jednim od ponajboljih ostvarenja prikazanih u konkurenciji kratkometražnog igranog filma ovogodišnjih Dana hrvatskog filma.
  
  © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 8. travnja 2011.

Piše:

Vedran
Jerbić