Odrasti, zaposliti se, ostarjeti

20. Dani hrvatskog filma, Zagreb, 4. – 9. travnja 2011.: Kratki igrani filmovi (1)

• Na samom početku 20. Dana hrvatskog filma u sekciji igranog filma prikazan je film Mezanin, treći dio omnibusa 6/6 Dalibora Matanića s Leonom Paraminski u glavnoj ulozi. S obzirom na uspjehe (barem što se tiče festivalskih nagrada i prijema kod festivalske publike) Suše i Tuluma, dva prethodna naslova iz istog omnibusa, i od Mezanina se dosta očekuje. Zamišljen kao još jedan u nizu od šest intimnih priča o šest djevojaka na različitim stranama svijeta, kratkometražni Mezanin za mjesto radnje uzima Rijeku, koja iz autorove perspektive i kroz objektiv Branka Linte izgleda poput kakva kišnog metropolisa otuđenih sudbina, a središnji lik je mlada djevojka koja se sprema na razgovor za posao u velikoj korporaciji gdje ju dočekuje hladni, bešćutni menadžer koji će seksualno iskoristiti njen težak socijalan položaj i činjenicu da joj je nalaženje posla egzistencijalna nužnost.
  
  Matanić, mogli bismo reći, bira pravu temu u pravo vrijeme baveći se njome u trenutku kad nezaposlenost u zemlji doseže vrtoglave brojke, a socijalna je pravda na alarmantno niskim razinama, dok istodobno  korporativna moć nad izoliranim i rezigniranim pojedincem kao da ne poznaje granice morala i etike. Takav nerazmjer moći, koji je inherentan neoliberalističkom konceptu društva, a ekonomska kriza ga je samo dodatno produbila,  rijetko kada nađe ovako eksplicitnu tematizaciju u okvirima domaće kinematografije, kao što je slučaj s Mezaninom, čime ovaj filmski uradak, po mome mišljenju, postaje jedan od aktualnijih hrvatskih naslova u posljednje vrijeme. O nemilosrdnom korporativnom miljeu progovorio je, primjerice, i Ivan Goran Vitez prošlog ljeta u svojoj Šumi summarum, doduše više s metaforičke razine, no u jednoj od posljednjih scena Vilim Matula ipak se verbalno drzne dirnuti u sveti Zapad i sumrak svih ljudskih vrijednosti kao posljedicu nezaustavljive utrke za profitom i slijepe poslušnosti tehnološkom napretku, a na čijem začelju stradavaju upravo mali ljudi, bez dovoljno kapitala i političkih veza da bi si osigurali zaštitu pred razornim, nehumanim sustavom.
  
  Osim u smjeru korporativne nemilosti, oštrica Matanićeve kritike ide i u smjeru pasivnosti kolektiva koji takvo stanje svojim nečinjenjem i prihvaćanjem nametnutog status quo reproducira i omogućuje. To se ponajprije odnosi na lik majke koja u tom kontekstu predstavlja konformizam, pritisak okoline, (pre)velika očekivanja, neispunjenim ambicijama uzrokovanu frustraciju koju automatski prenosi na svoje potomke zahtijevajući od njih da se šutke uklope u okrutni sustav u kojem je i ona sama (p)ostala žrtva.
  
  Iako radnju smješta u Rijeku, njezine puste, sive ulice filmu daju pečat univerzalnosti, a sumornim eksterijerima suprostavljeni su hladni, bezlični interijeri korporativnog okruženja te topli, ali siromaštvom načeti prostori obiteljskog doma. Odmjerenim stilom i bez imalo praznog hoda, Matanić uspijeva snimiti emotivno snažan i socijalno angažiran film koji nas tjera da usmjerimo pogled ispod tepiha, tamo gdje političke i korporativne elite ne žele da gledamo, a još manje da razmišljamo o posljedicama ili alternativama takvog stanja stvari.
  
  Prve večeri festivala prikazan je i film Juraja Lerotića I onda vidim Tanju koji se premijerno mogao vidjeti na Zagreb film festivalu (gdje je osvojio i Zlatna kolica u sklopu programa Kockice; kasnije je prikazan i u Rotterdamu), a riječ je o uratku napravljenom u cijelosti od fotografija (potpisuje ih redateljev brat Jakov Lerotić) čija se radnja vrti oko tinejdžera, njegove bolesne majke, i djevojke kojoj mladić pokušava bezuspješno prići.
  
  Lerotićevo ostvarenje ne samo da iskreno i duboko razotkriva, ogoljuje, analizira, problematizira epizodu iz života jednog mladog čovjeka čije su bitke egzistencijalne, socijalne i emotivne prirode, nego i postavlja pitanja o širem odnosu spram odrastanja i unutarnjih previranja tijekom tog neizbježnog procesa, a čiji predznak nerijetko zna biti (auto)destruktivan.
  
  Portret je to jednog malog svijeta, tužnog i s tragičnim signumom, ali koji unutar sebe uspijeva proizvesti ljepotu i sreću, a autorova premisa još jednom ide u onom smjeru da se najsretniji trenutci života nalaze u malim stvarima i naoko beznačajnim situacijama koje se ne mogu planirati, ali ostavljaju neizbrisiv trag. I onda vidim Tanju sjajan je mali film o velikim pitanjima i svojom će pristupačnošću, s mnogo ljudskosti i topline, zasigurno osvojiti gledatelje.
  
  S druge strane film Gospođa Nada redatelja Jadrana Puharića priča je o snazi ljubavi koja pobjeđuje sve, pa i starost i bolest, a mjesto radnje je obiteljski dom starijeg bračnog para u kojem žena brine o mužu paraliziranom nakon moždanog udara. Onako estetski od oka, film dosta podsjeća na nedavni uradak Igora Mirkovića Inkasator, pa i na problematiziranje starosti koje je prisutno u oba uratka. Dok u prvom svakodnevna rutina Marije Kohn i Pere Kvrgića biva narušena dolaskom inkasatora crne kože, u Puharićevu filmu Urša Raukar i Božidar Boban dočekuju još jednu godišnjicu braka zaodjenutu u tišinu i tinjajuću tugu. U narativnom kontekstu, film je obilježen efektnim obratom na kraju koji nas premješta iz jedne pomalo mračne perspektive u drugu obilježenu ljubavlju i odanošću.
  
  Prvog dana u igranoj sekciji prikazana su još dva filma: Brat moj Darija Lonjaka, koji je obilježen vrsnom izvedbom mladog glumca Filipa Križana (proteklog vikenda za istu ulogu nagrađenog na reviji FRKA), te Zamka za sirene Hane Veček koji problematizira bratski odnos kroz prizmu jednog ljubavnog trokuta.
  
  © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 5. travnja 2011.

Piše:

Vedran
Jerbić