Iščitavanje na više razina

7. ZagrebDox, Međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 27. veljače – 6. ožujka 2011.: Factumentarci: Ratni reporter, red. Silvestar Kolbas

  • Ratni reporter, red. Silvestar KolbasSraz različitih stvarnosti, malih i većih svjetova – paradigmatski je okvir za kojim redatelj Silvestar Kolbas poseže u dokumentarcu Ratni reporter kako bi priču o Domovinskom ratu i Slavoniji u ruševinama 1991. godine isprepleo sa snažnom autobiografskom komponentom i intimističkom vizurom vlastitog sudjelovanja u ratnom vihoru, otvarajući na taj način pred gledateljem dubok ponor kroz čije će se slojeve trebati probijati dugo nakon što je projekcija završila i upalila se svjetla u kinodvorani na ovogodišnjem ZagrebDoxu. Takav višedimenzionalni pristup potpuno se isplatio, i Ratni reporter puno je više od običnog dokumentarca o fotografu koji riskira život dok meci i krhotine lete oko njega, a opet ta simbioza pridonosi i snazi tapkanja u mraku vlastite ličnosti koju Kolbas poduzima vrlo iskreno, bez imalo zadrške ili pretencioznosti.

    Ako je Antonionijev Reporter bježao, navlačeći na sebe drugi identitet, negdje na drugom kraju svijeta sa spremnošću da umre u nekom gradiću bez imena i sobici bez broja, to na neki način i Kolbas radi, samo u svojem rodnom gradu pokušavajući ponovno oživjeti prošlost, umanjiti strahote sadašnjosti, i pronaći rješenje ili barem olakšanje za mnoge probleme koji su ga mučili tih godina. Kolbas ne navlači doslovno drugi identitet, no biti fotograf za njega je viša razina, egzistencijalna visoravan s koje može na svijet gledati drugačijim očima. I tek tada, tamo gore, njegova artistička i psihološka metamorfoza započinje. Ispočetka je to propitkivanje odnosa između fotografije i stvarnosti, neizbježnog sukoba objektiva i oka te Kolbasove namjere da jedan od tih svjetova podčini drugom, možda i nesvjestan posljedica koje će iz toga proizaći. Odluka je to koja će ga udaljiti od obitelji i odvesti u rodne Vinkovce, na razrušene ulice kojima odjekuju topovski udari i puškaranje, a spaljena ognjišta i krvavi pragovi navješćuju crne i teške dane koji dolaze.
    Ratni reporter, red. Silvestar Kolbas
    Pod kišom granata i u blizini hladne, neumoljive smrti on razotkriva slojeve rata, noći prepune erosa i neke opasne bliskosti s onima s kojima dijeli tihe minute iščekivanja dok avioni nadlijeću grad, dane ispunjene užasima i mučninom dok s kamerom ispred bolnice snima dolazak ranjenika ili na posljednjoj liniji obrane neprijateljske tenkove koji napreduju, i svaki korak dublje u ratnu zonu zapravo je korak dublje u njega samog. Promatrač ili sudionik, fotografija kao bijeg ili cilj – pitanje je koje se neizbježno otvara, a ljubav prema umjetničkom mediju u tom kontekstu predstavlja vrata u neki drugi svijet, utočište, mogućnost iskupljenja, vlastitog pobjedničkog ispisivanja povijesti.

    Ratnoj zbilji, koju Kolbas donosi kroz sirove, grube snimke sa terena, kontrastirane su crno-bijele fotografije Vinkovaca prije rata, nerijetko melankoličnog i poetskog signuma. To su spašeni trenutci njegova djetinjstva koji i dalje žive negdje ispod ruševina grada, a autor ih tek ovlaš prepoznaje u satima predaha između zračnih uzbuna i artiljerijske vatre. Takva dramaturška koncepcija pridonosi konačnoj slojevitosti djela, a neizbježno dovodi do metanarativnog sukoba dvaju projiciranih svjetova s neizvjesnim razrješenjem, odnosno i sam autor, kako na kraju kaže, do danas pokušava pohvatati sve niti onoga što je tada doživio. Na toj metafilmskoj razini Ratni reporter djeluje poput terapije, autorova iskupljenja pred samim sobom, pri čemu gledatelj ima ulogu katalizatora njegovih katarzičnih segmenata, i u konačnici sudjeluje u tom zamršenom evocirajućem procesu.
    Ratni reporter, red. Silvestar Kolbas
    Iako eksplicite lišen političkog seciranja teme, Ratni reporter ipak uspijeva, i to tek kroz nekoliko kratkih razgovora sa žrtvama sukoba, pokazati kompleksnost ratne stvarnosti koja nadilazi medijsku prezentaciju i ideološku konfrontaciju, čime Kolbas i kao filmski redatelj i kao čovjek pokazuje dublje razumijevanje konteksta, uzroka i posljedica. Strah je, primjerice, jedna od emocija koju autor pronalazi gotovo svugdje, u svakom zakutku razrušenog grada gdje se poput tamne sjene nadvija nad stanovnicima Vinkovaca i neizbježno upravlja njihovim habitusom stvarajući začarani krug nepovjerenja i zbunjenosti.

    Posebna pozornost posvećena je drugim novinarima i fotoreporterima koji zajedno s redateljem dijele tjeskobnu sudbinu, a preko njih autor efektno odaje posvetu vlastitoj profesiji prožetoj hrabrošću i požrtvovnošću. I svatko od njih primoran je nositi križ na leđima i duboke ožiljke koje će tek desetljeća možda uspjeti zacijeliti. Silvestar Kolbas snimio je odličan dokumentarac koji i sadržajno i izvedbom iskače iz prosjeka domaćih, ali i regionalnih naslova prikazanih na ovogodišnjem ZagrebDoxu, i može se svrstati u red onih ostvarenja koja otvaraju više pitanja nego što nude odgovora, ali zato tjeraju gledatelja da im posveti više vremena kako bi se snašao u kontekstualnom labirintu i pohvatao sve autorove metarazine.

    © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 1. travnja 2011.

Piše:

Vedran
Jerbić

kritike i eseji