Podsjetnik na velikana

Bernard Herrmann (1911-1975) u povodu stote obljetnice rođenja

  • Bernard Herrmann

    Prije stotinu godina, 29. lipnja 1911, u židovskoj obitelji koja se, prije dolaska u Sjedinjene Države prezivala Dardick, rođen je filmski skladatelj Bernard Herrmann. Njegova impresivna filmografija uključuje osam iznimno cijenjenih filmova Alfreda Hithcocka, a zatim i filmove Orsona Wellesa, Briana de Palme, Françoisa Truffauta, Martina Scorsesea i drugih redatelja. No, ta ista filmografija ne otkriva koliko je Herrmann želio ostvariti karijeru u klasičnoj glazbi. Doduše, napisao je nekoliko djela i na tom području: simfoniju, nekoliko orkestralnih suita, kantatu Moby Dick, zborske skladbe, komorna djela te operu Orkanski visovi koju je smatrao svojim životnim ostvarenjem. Nakon što je završio skladanje opere, odlučio je da nikada više neće pisati filmsku glazbu: „Više nikada neću skladati za film. To je gubljenje vremena i trošenje energije koja bi trebala ući u moj vlastiti rad. Mislim da mi je dosta dirigirati i skladati. Iskreno se nadam da više nikada neću vidjeti Hollywood.“ (Jim Lochner, „Gold Rush: The Bastard Child of Puccini“, Film Score Monthly, October 2009, www. filmscoremonthly.com)  No, bilo je to prije nego je počeo skladati za filmove Alfreda Hitchcocka.

    Neobičan glazbeni svijet

    Ako se baci pogled na dva vrhunska umjetnika – radišnog, izrazito emocionalnog Amerikanca Bernarda Herrmanna neobuzdanog karaktera koji mu je, što se karijere tiče, zatvarao mnoga vrata pred nosom; i hladnog, racionalnog, tipično engleski proračunatog Alfreda Hitchcocka – čini se da se radi o dvije međusobno potpuno nespojive osobnosti. Ali ipak, suprotnosti se privlače, primijetio je Royal S. Brown u knjizi Overtones and Undertones. Na primjer, Herrmann je svoje partiture uglavnom temeljio na harmonijama u kojima izolirani akord nije značio ništa izvan svog konteksta. Bila je to adekvatna paralela Hitchcockovim filmovima u kojima određeni kadar postaje smislen tek u kontekstu ostalih kadrova.
    Marnie, red. Alfred Hitchcock
    S druge strane, Herrmann nije upotrebljavao cjelovite teme poput svojih suvremenika iz filmskog svijeta, nego je koristio kratke motive i fraze. Također, snažno se oslanjao na glazbenu boju, za razliku od svojih suvremenika kojima je važnija bila melodija. Na boju je utjecao najneobičnijim instrumentalnim kombinacijama, često temeljenim na komornim sastavima (na primjer, slavna partitura filma Psiho skladana je samo za gudački orkestar te je na taj način odrazila Hitchcockovu odluku da film, u vrijeme kada se boja već uvriježila u filmskom svijetu, snimi crno-bijelom tehnikom). Boja je u Herrmannovim partiturama također proizlazila iz (već spomenutih) specifičnih harmonija koje su mu omogućile da oblikuje prepoznatljivo zvučanje svakog filma za koji je skladao. (Za harmonijsku analizu Herrmannovih partitura u Hitchcockovim filmovima usp. Royal S. Brown, Overtones and Undertones, University of California Press, 1994, str. 148-174).

    Premda takav način postupanja nije velika novost u klasičnoj glazbi (Herrmannove partiture, ako se izvade iz filma, stvarno zvuče kao da su skladane za koncertni podij), u filmskom svijetu u pedesetim i šezdesetim godinama, kada je filmska glazba zvučala standardno, Herrmannova je glazba predstavljala nov način razmišljanja. Zbog brojnih novina njegovo je stvaralaštvo bilo neizmjerno utjecajno na nove generacije filmskih skladatelja. Također, njegova je suradnja s Alfredom Hitchcockom postala uzorom brojnim skladateljsko-redateljskim parovima.

    Bernard Herrmann i Orson Welles

    Premda je potekao iz obitelji u kojoj nije bilo muzičara, Bernard Herrmann od malena je pokazivao veliki interes za glazbu (s jedanaest godina napisao je prvu operu!). Uostalom, zanimljivo je svjedočenje njegova brata Louisa koji je pripovijedao kako je njihov otac, Abraham, bio pozvan u Bennyjevu srednju školu, gdje je ravnatelj za dječaka imao samo riječi hvale, ali je i „primijetio da sat matematike koji je vodila gospođa Lux nije najbolje mjesto za skladanje glazbe“. (usp. Steven C. Smith, A Heart at Fire's Center, University of California Press, 1991, str. 12)
    Građanin Kane (Citizen Kane), red. Orson Welles
    Herrmann je, s točno naznačenom budućnosti u kojoj se vidio kao skladatelj i dirigent, studirao na prestižnoj Julliard School of Music i na njujorškom sveučilištu. Tijekom tridesetih godina već je poznati skladatelj koji je osnovao New Chamber Orchestra (Novi komorni orkestar) i radio na radijskom programu CBS-a, gdje je bio skladatelj i dirigent radijskog orkestra. Na radiju CBS-a radio je i Orson Welles koji je tamo postavljao radio-drame. Bilo je neminovno da se dvojica susretnu i da počnu surađivati – najprije na radio-dramama (među kojima je bila i slavna realistična postava Rata svjetova G. H. Wellsa), a zatim i na filmovima. Prva filmska partitura Bernarda Herrmanna bio je i Wellesov debitantski film – Građanin Kane (1940).

    Herrmann je ubrzo počeo skladati i za druge redatelje. Slavna je priča o tome kako je na dodjeli Oscara 1941. godine Herrmann pobijedio sam sebe: njegova partitura za film Sve što novac može kupiti (ili Vrag i Daniel Webster, 1941) Williama Dieterlea dobila je nagradu Oscar, iako je nominirana bila i daleko uspjelija partitura za Građanina Kanea.

    Suradnja s Orsonom Wellesom nastavila se filmom Veličanstveni Ambersonovi (1942), ali je suradnja tu i završila. Doista bi bilo zanimljivo pratiti Wellesov put da je za njegove filmove skladao Bernard Herrmann. No, njih su se dvojica razišla, a Bernard Herrmann nastavio je skladati za filmove, premda mu to nije bio prvi izbor. Kako je netko lijepo rekao: filmovi su izabrali njega, a ne on njih.

    Bernard Herrmann i Alfred HitchcockBernard Herrmann i Alfred Hitchcock

    Godine 1955. Alfred Hitchcock, koji je u međuvremenu surađivao s raznim skladateljima (od potpuno nepoznatih, poput Louisa Levyja, Jacka Beavera, Arthura Benjamina i Huberta Batha, do slavnih holivudskih kompozitora poput Franza Waxmana, Franka Skinnera, Huga Friedhofera, Miklosa Rozse, Roya Webba i Dimitrija Tiomkina), odlučio je okušati sreću s Bernardom Herrmannom. Bio je to početak dugog prijateljstva. Herrmann je napisao glazbu za sedam Hitchcockovih filmova: Nevolje s Harryjem (1955), Čovjek koji je suviše znao (1956), Krivo optužen (1957), Vrtoglavica (1958), Sjever-sjeverozapad (1959), Psiho (1960) i Marnie (1964). Osim toga, bio je i dio tima koji je uobličavao zvučne efekte za Ptice (1963) u kojima nije bilo glazbe.

    Psiho (Psycho), red. Alfred HitchcockHerrmann je svakom Hitchcockovom filmu pristupao individualno, uvijek iz početka, ali je, kao što je ranije rečeno, njegov stil bio prepoznatljiv po tipičnoj upotrebi boje, instrumentacije, harmonije i melodije. U Vrtoglavici je za temeljni motiv upotrijebio karakteristično nizanje terci koje je oblikovalo sukob dura i mola. U Psihu, najpoznatiji je vrišteći motiv violina, koji, u trenutku ubojstva Marion, zvuči kao krik ptica (koje Norman ubija i preparira kako bi ih kao trofeje držao u svojoj sobi). Ali publika čak ni tu zapravo nije svjesna koliko glazba doprinosi hororu situacija: kada bi se, na primjer, isključio zvuk u sceni u kojoj Marion bježi automobilom s ukradenim novcem, postalo bi jasno da se radi o običnoj, svakodnevnoj sceni čiju emocionalnu obojenost (točnije: nervozu i napetost) stvara glazba. U cijelom nizu neobičnih, ali iznimno funkcionalnih glazbenih odluka, možda je najneobičnija ona za film Sjever-sjeverozapad, gdje je gotovo cijela partitura izložena u ritmu španjolskog plesa fandanga.

    Unatoč svemu tome, suradnja Hitchcocka i Herrmanna zaustavila se na njihovu devetom filmu, Strgnuta zavjesa (1966). Izvori kažu da je Herrmann napisao partituru za iznimno neobičan sastav (12 različitih flauta, 16 truba, 9 trombona i 2 tube), te da je Hitchcock nakon odslušana dva broja izjurio iz dvorane za snimanje. Poznat po svom temperamentu, Herrmann ga je pokušao uvjeriti da dopusti da se glazba snimi do kraja. Termin je bio plaćen, ali je Hitchcock svejedno raspustio orkestar i otkazao snimanje, što je u to vrijeme bilo nečuveno. U međuvremenu se, prema pripovijedanju orkestralnih glazbenika, odigrala žestoka svađa između skladatelja i redatelja, koja je završila Herrmannovim bijesnim urlikom: „Ako ti se ne sviđa moja glazba, nađi si drugog kompozitora!“ (prema: Joshua Waletzky, redatelj: Music for the Movies: Bernard Herrmann, 1992, dokumentarni film).
    Sjever-sjeverozapad (North by Northwest), red. Alfred Hitchcock
    I Hitchcock je to učinio. No, niti jedan skladatelj nakon Bernarda Herrmanna (a bili su tu John Addison u Strgnutoj zavjesi, Maurice Jarre u Topazu, 1969, Ron Goodwin u Mahnitosti, 1972. i John Williams u Obiteljskoj zavjeri, 1976) nije uspio njegovim filmovima dati ono nešto što im je davala Herrmannova glazba.

    Herrmann nakon Hitchcocka

    Bernard Herrmann je, s druge strane, nastavio skladati za filmove. Surađivao je s vrhunskim redateljima pa su njegove kasne partiture uključivale Fahrenheit 451 (1966) i Nevjesta je nosila crno (1968) Françoisa Truffauta (Truffaut je u tom filmu na jednom mjestu učinio pogrešku sličnu onoj koju je napravio Hitchcock u Strgnutoj zavjesi; unatoč izvrsnoj Herrmannovoj glazbi, odlučio je u sceni lepršanja šala na vjetru upotrijebiti Koncert za mandolinu i orkestar Antonija Vivaldija, koji joj je gotovo smetao) te filmove Sestre (1973) i Opsesija (1976) Briana de Palme, a i mnoge druge.
    Taksist (Taxi Driver), red. Martin Scorsese
    Naposljetku je napisao partituru za film Taksist (1976) Martina Scorsesea. Scorsese se nadao tipičnoj herrmannovskoj partituri u stilu onih koje je skladatelj pisao za Hitchcockove filmove, ali dobio je nešto sasvim suprotno: jazz partituru. I ta je partitura postala slavnom, a Herrmann je, pišući je, smatrao da otvara novo poglavlje u svojoj karijeri. Nažalost, novu ideju nije uspio razraditi. Umro je od iscrpljenosti, 23. prosinca 1975, na dan kada je završio snimanje glazbe za Scorseseov film.

    © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 19. ožujka 2011.

    Read the English version of the text

Piše:

Irena
Paulus