Potresne ljudske sudbine

7. ZagrebDox, Međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 27. veljače – 6. ožujka 2011.: Hrvatski dokumentarci u ratu: Retrospektiva 1991-1995.; okrugli stol Kako smo filmski dokumentirali rat u ratu 1991-1995

  • Nebo ispod Osijeka, red. Zvonimir Jurić

    Neobično je bilo biti na projekcijama ZagrebDoxa u dvorani 5 multipleksa Movieplex svaki dan od 14 do 16 sati. Neobično, jer su se tamo vrtjeli hrvatski dokumentarci o Domovinskom ratu i njegovim posljedicama. U moderno opremljenom kinu, u kojem se uglavnom vrte ušminkani recentni filmovi, usred luksuznog šoping centra, pri kraju zagrebačke špice, prizori ratnih razaranja i ratnog siromaštva, snimljeni danas arhaičnim video kamerama, izgledaju kao da su se događali u nekom potpuno drugom svijetu, a ne u istoj državi prije samo dvadeset godina. Prvi dan nakon projekcije, ponesen uspomenama koje su u meni pobudili viđeni dokumentarci, bilo mi je zaista nestvarno hodati Tkalčićevom ulicom. A, onda sam naišao na nekoliko policijskih vozila punih specijalaca koji su iščekivali skore prosvjede. I shvatio da je moj dojam o planetarnoj razlici između Hrvatske 1991. i 2011. svakako pretjeran. Ušminkanost Tkalče ipak je samo fasada hrvatske stvarnosti.

    Stvarnost je tih ratnih godina doista izgledala vrlo mračno. Selektori su odlučili ograničiti retrospektivu na filmove snimljene i uobličene u cjelinu do kraja rata 1995. u želji da se u programu uoči i na okruglom stolu raspravi kako su izgledali filmovi koji su se snimali i montirali dok je vani trajao rat. No, s obzirom na povijest Domovinskog rata, jedino je razdoblje kad doista možemo govoriti o filmovima koji su se „montirali dok su vani padale granate“ (kako su to na okruglom stolu opisali dvojica njihovih autora Ivan Faktor i Zdravko Mustać) jesen i zima 1991/1992. To se i vidi po razlici između filmova iz ciklusa snimljenih u tom razdoblju i kasnijih. Faktorov Osijek, petak 13. 09. 1991. i Zadar nije za dar Vlade Zrnića, Mustaća i Duška Brale dokumentarne su kronike, prvenstveno usmjerene na neposredno bilježenje trenutka koji govori sam za sebe, bez potrebe za naratorom, komentarom, izjavama. Te su kronike pune poetiziranih trenutaka, ali i ta poetiziranost proizlazi ponajviše iz datog trenutka, odnosno, povišenih emocionalnih stanja njihovih autora koja su se prelila na ekran u obliku pokušaja poetiziranja ratnih prizora.

    Kasniji dokumentarci više su planirani, konstruirani, precizniji (ne nužno i kvalitetniji). U njima je već želja za komentiranjem, prenošenjem poruka, rekapituliranjem, prikupljanjem usmenih sjećanja. S obzirom na to da je ovaj ciklus, želeći izbjeći deklarativnost i propagandu u filmovima, odlučio uglavnom zaobići dokumentarce koji su općenito govorili o ratnim razaranjima, najčešće smo gledali filmove koji govore o intimnim sjećanjima i svjedočanstvima. Ti su filmovi i najpotresniji, jer se čovjek najlakše identificira s pojedinačnim sudbinama. Vrhunci ratnog intimističkog dokumentarca u dokumentarcima su Petra Krelje (u ciklusu su prikazana četiri njegova filma), najsnažnije u filmu Zoran Šipoš i njegova Jasna o braniteljici Jasni i njezinu mužu koji je ostao u srpskom zarobljeništvu. Nije slučajno da je najpotresniji Kreljin film onaj u kojemu su portretirane tek dvije osobe, od kojih jedna samo kroz misli drugog i pisma. Koliko god rat bio masovna stvar, sukob naroda ili stvar brojaka, sudbina jednog čovjeka uvijek je ta koja nas najviše potrese.

    Hotel Sunja, red. Ivan SalajIzdvojio bih još neke filmove iz ciklusa. Uz već znane cijenjene dokumentarce Hotel Sunja Ivana Salaja, Zajednički ručak Vinka Brešana i Nebo ispod Osijeka Zvonimira Jurića, otkrića su bili Dvorana Nevena Hitreca i Blue Helmet Jelene Rajković. Dvorana je neposredni prikaz preživljavanja mentalno zaostalih prognanika u sportskoj dvorani. To nije samo film koji nam približava sudbinu prognanika, nego jedan od rijetkih filmova koji bez zadrške i komentara ulazi u svijet mentalno zaostalih ljudi približavajući ih nama koji smo toliko udaljeni od njih (ili mislimo da smo toliko udaljeni). Blue Helmet Jelene Rajković film je koji prikazuje misiju UNPROFOR-a u Hrvatskoj onakvu kakva je bila – besplodna – a da mu u tome uopće nije potrebna pomoć komentara. Dovoljno je bilo samo prikazati svakodnevne aktivnosti unproforaca (tjelovježba, sportske igre, sviranje i pjevanje, šopingiranje i razgledanje), reproducirati njihove nevažne razgovore i dogovore radio vezom te pitati ih što oni misle zašto su tu. Duhovit dokumentarac.

    Iako je selektorica Diana Nenadić uglavnom zaobišla ratnu propagandu u ciklusu, o njoj se neizbježno govorilo na okruglom stolu, a inicirala se i rasprava između onih koji su tvrdili da je hrvatski dokumentarizam između 1991. i 1995. bio pun propagande koja je nerijetko prelazila u govor mržnje te onih koji su ovakve slučajeve zvali sporadičnima. U ciklusu nismo vidjeli filmove govora mržnje, ali smo vidjeli jedan sjajan primjer suptilne propagande, odnosno smjese realizma i romantizma. Hotel Sunja Ivana Salaja portretira branitelje Sunje u trenucima primirja i, tako reći, dokolice. Koliko je film pun potresnih i iskrenih svjedočanstava ratnika, toliko vrlo učinkovito stvara mitsku sliku hrvatskog branitelja kao nekog tko je cool, moderan i urban.

    Okrugli stol završio je apelom predstavnika Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i Hrvatske kinoteke, koji su poručili svima onima koji svoje snimke rata drže u svojim ormarima, da ih predaju Centru koji će ih uz pomoć Kinoteke zaštiti i sačuvati za sljedeće generacije koje će za ovaj rat znati samo iz knjiga i s ekrana.

    © Juraj Kukoč, FILMOVI.hr, 10. ožujka 2011.

Piše:

Juraj
Kukoč

kritike i eseji