Poplavljenom Likom i putovima putenog Zagreba

7. ZagrebDox, Međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 27. veljače – 6. ožujka 2011.: Hrvatski filmovi u Regionalnoj konkurenciji (drugi dio)

  • Poplava, red.  Goran Dević

    Iako su dokumentarci o prirodnim nepogodama i njihovim posljedicama po stanovništvo prilično uobičajeni u programima ZagrebDoxa, Poplava Gorana Devića (nastala po narudžbi Centra za mirovne studije), iz ovogodišnje regionalne konkurencije, svakako je naslov koji treba izdvojiti zato što nenametljivim, ali slojevitim narativnim konceptom prikazuje kronologiju jedne tragedije, promatrajući njen utjecaj na sve bitne aspekte zajednice, te unatoč tome što su mnogi kritičari uradak nazvali prosječnim, ispod razine njegovih prijašnjih uradaka, držim da je riječ o sasvim korektnom djelu koje će mnogima biti zanimljivo, i to na više perceptivnih razina.

    Dević prati stanovnike Kosinja u Lici koje je poplava odsjekla od ostatka županije i svakodnevno su brodovima prisiljeni odlaziti po hranu i ostale potrepštine, ne želeći ostaviti svoje domove bez obzira na opasnost koja im prijeti. Prva je i najuočljivija misao, oko koje Dević gradi svoj film, ta da onoliko koliko ih poplava razdvaja od svijeta, toliko stanovnike Kosinja spaja međusobno – susjeda sa susjedom, neznanca s neznancem, te obitelji međusobno i tako ta „božja kazna“, kako je jedan od protagonista naziva, djeluje kao svojevrstan korektor njihovih otuđenih života unutar četiri zida (barem za trajanja poplave). U svakom zlu neko dobro, ili tek kad dođemo do ruba ponora u strančevoj ruci pronalazimo prijateljski stisak.
    Poplava, red. Goran Dević
    Drugi je segment poplave koju Dević obrađuje, a u tom kontekstu bi to mogla biti i bilo koja druga prirodna ili ljudskom rukom izazvana nepogoda, njezina medijska prezentacija i populizam političara i crkvenih autoriteta koji dolaze na mjesto zločina kako bi se smješkali pred kamerama, pokazali čiste ruke i obraze pred javnošću i potom se, po mogućnosti ne zaprljavši cipele, vratili otkud su došli, uz nekoliko usputnih obećanja i velikih riječi, tek toliko da se umire nemirni duhovi poplavljenog područja. Znakovita je pak rečenica jednog od mještana kojom će popratiti odlazak političko-crkvene procesije – „nakon danas nas se više nitko neće ni sjetiti sve do sljedeće poplave“, a s kojom redatelj možda i najbolje podcrtava kritiku medijskog licemjerja, praznih riječi i protokolarnih formalnosti koje redovno okružuju ovakve i slične događaje.

    Kada se pak Dević odmakne od obale i s jednim od protagonista krene brodićem po poplavljenim cestama i poljima, glavnu riječ preuzima fotografija (potpisuju je Jure Cernec i Tamara Cesarec) koja u sebi sadrži neumoljivu poetsku notu, dodatno naglašenu sumaglicom koja isparava nad vodom, a prizori dopola poplavljenih kuća i ulica pod vedrim nebom čitavom filmu daju neizbježan apokaliptični signum.
    Gabriel, red. Vlatka Vorkapić
    Sasvim drugačije tematike primila se Vlatka Vorkapić koja u svome Gabrielu pokušava krenuti putenim putovima Zagreba skrivenima ispod uniformirane svakodnevnice, dohvatiti onu nevidljivu erotsku crtu koja nam je kao slučajnim promatračima toliko nedohvatljiva, ali kao sudionicima sasvim nadohvat ruke. Njezini su protagonisti šareno društvance svih dobnih kategorija – od mlade usamljene djevojke koja u polumraku svog stana mašta o ljubavi, erotskog fotografa i njegove pomalo ljubomorne djevojke, dvoje glumaca uključenih u opscene performanse, lezbijskog para koji pokušava redefinirati svoj ljubavni odnos izvan konvencionalnih kategorija, kineskih turista koji u Tkalčićevoj traže obrise nekadašnje bordelske četvrti pa sve do Vlaste Delimar i uvijek raspričane Žuži Jelinek.

    Kompozicijski, pa i odabirom psiholoških profila protagonista, film dosta podsjeća na nedavni dokumentarni uradak Nenada Puhovskog Zajedno koji također prati skupinu nepovezanih sudbina u potrazi za onim nečim, onim što nedostaje, a što barem deklarativno ima moć da nas učini cjelovitima, zadovoljnijima i imputira određeni smisao našim životima. Ta zajednička crta, ta nepresušna potreba, postaje njihov glavni pokretač, ali i glavna kočnica u životu, modus operandi čija energija, barem kod nekih, diktira i sve ostale aktivnosti i usmjerenja.

    Ono što se može, pa i mora, prigovoriti Gabrielu na određeni je način pomalo sramežljivi pristup izabranoj temi, odnosno osjećaj da se nije dovoljno duboko zagrebalo ispod površine, da je sve ostalo na nepotrebno nametnutoj korektnosti, a što se posebice osjeća u prvoj polovini filma. Naravno, u prilog možemo reći da Zagreb ima tisuće svojih putenih putova, a Vlatka Vorkapić je odabrala baš ovakav uzorak i njezina se perspektiva i mora razlikovati od nekoga drugog tko bi se možda zaputio nekim putenijim stazama.
    Onaj kojeg nema, red. Darko Stanković
    Svakako bih kao zanimljivu ideju istaknuo film Onaj kojeg nema, tim više što ga je snimio gimnazijalac Darko Stanković na filmskoj radionici pod mentorstvom Daria Juričana. Tema je filma dječak koji zbog tjelesne i mentalne bolesti nikad ne izlazi iz kuće, a njegovi roditelji svjesno ga skrivaju od okoline, ne toliko da bi njega zaštitili, nego da bi sebe sačuvali od glasina. Bez obzira na to onaj kojeg nema izaziva znatiželju, glasine se šire, svatko zna nešto, svatko je čuo nešto, i na tim šaputanjima autor konstruira svoju priču, i neskriveno osuđuje licemjerje i njegovih roditelja, ali i okoline. Pukom igrom slučaja i autor je ovog teksta u mjestu gdje ljetuje živio u blizini jednog takvog dječaka kojeg nije bilo, nikada ga nije vidio, jedino ga je čuo, isto kao i govorkanja sa strane. Danas tog dječaka više uistinu nema (preminuo je, i nitko ga nikada nije upoznao), pa se i postavlja pitanje opravdanosti takve odluke roditelja (ne ulazeći u motive) da svoje dijete, bez obzira na stupanj bolesti ili invalidnosti, drže zaključano unutar četiri zida čitav život, onemogućujući mu da ga svijet prihvati kakav jest (kad već oni to očito nisu kadri).
    Josip i njegova obitelj, red. Petar Krelja
    Od preostala tri filma u regionalnoj konkurenciji prikazan je i Josip i njegova obitelj Petra Krelje, topla priča o jednoj obitelji i njihovim isprepletenim sudbinama ispričana uglavnom kroz intervjue sa sugovornicima ispresijecanima prizorima idiličnih krajolika u kojem žive, a ono što nam autor razotkriva kroz razgovore i što predstavlja jezgru njihova svijeta čvrsta je međusobna povezanost koja ih je činila sretnima i tijekom burnih i teških razdoblja u životu.
    Jesam li sretna?, red. Vanja Sviličić Juranić
    Jesam li sretna? dugometražni dokumentarni prvijenac Vanje Sviličić Juranić priča je o neimenovanom hotelu u kojem redateljica prati život sobarica i njihove egzistencijalne i socijalne probleme koji su pak u suprotnosti s hotelskim svijetom obilja, a poruka na kraju filma izrazito je snažna i angažirana.
    Plava plaža 2, red. Miroslav Mikuljan
    Treba još spomenuti i jedan od posljednjih uradaka nedavno preminulog redatelja Miroslava Mikuljana, kratkometražnu Plavu plažu 2 koja dokumentira život na jednoj plaži u Vodicama u jednom danu tijekom kojeg autor postavlja brojna univerzalna pitanja o trajanju, smislu, i sreći, te ostavlja dovoljno prostora gledatelju da sam započne svoju potragu za odgovorima, nekog drugog dana, možda, na nekoj drugoj plaži ili u nekom drugom mjestu.

    © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 10. ožujka 2011.

Piše:

Vedran
Jerbić

kritike i eseji