Veterani protiv studenata

7. ZagrebDox, Međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 27. veljače – 6. ožujka 2011.: Hrvatski filmovi u Regionalnoj konkurenciji (prvi dio)

  • Irokez

    Ovogodišnji ZagrebDox, više nego i jedan drugi prije njega, prošao je u znaku hrvatskih dokumentaraca kojih je u regionalnoj konkurenciji bilo dvanaest (od ukupno 24), dok je u zbroju svih programa čak trećina naslova izašla iz radionica domaćih autora. Simbol te dominacije  hrvatskih dokumentaraca na festivalu bila je i hrabra odluka ravnatelja Nenada Puhovskog da sedmi ZagrebDox otvori sa studentskim filmom domaćeg redatelja Matije Vukšića koji je u svojem Irokezu portretirao našeg poznatog boksača Željka Mavrovića.

    Irokez nudi uvid u Mavrovićev svijet izvan ringa i njegov životni put nakon prestanka boksačke karijere, odluku da se počne baviti poljoprivredom, te svojevrsnu obiteljsku dramu uvjetovanu teškom bolešću njegove kćerke. Vukšićev Mavrović potpuno je drugačiji od onog boksača zbog čijih su borbi mnogi ostajali budni do sitnih noćnih sati, i oko te se autorske premise gradi fabula čitavog filma – čovjek koji je na samom vrhu znao reći dosta, boksač koji je pokušao spojiti dva nespojiva načina života (boks i makrobiotičku prehranu) što ga je moglo koštati života, nemirni duh u potrazi za svojim mirom, borac koji živi krajnosti i ekstreme i uvijek ide do kraja.

    Opredjeljujući se za klasičnu formu televizijskog dokumentarca (odabir zasigurno uvjetovan njegovom dugogodišnjom suradnjom na HRT-u), Vukšić se oslanja ponajviše na sugovornike, i tek sporadične arhivske snimke mečeva, kako bi ispisao psihogram Mavrovićeve ličnosti, detektirao motive koji su ga gurali naprijed i  zbog kojih je uvijek davao čitavog sebe, pa i još malo više, onome čime se u tom trenutku bavio (neovisno o tome radi li se o boksu, poljoprivredi ili podizanju obitelji). Sam naslov filma i činjenica da Željko Mavrović još uvijek nosi irokezu sugeriraju da borac u njemu i dalje živi, samo se manifestira u drugačijem obliku i prigodama, daleko od televizijskih kamera i krcatih boksačkih dvorana. Vukšićev dokumentarac namijenjen je široj publici: i onima koji su upoznati s likom i djelom Željka Mavrovića i onima (ako takvih uopće i ima) kojima je ovo prvi susret s njegovom snažnom životnom pričom.
    Na rubu
    Dva filma iz regionalne konkurencije kao svoju tematsku preokupaciju uzela su zagrebački kvart Dubravu prikazavši ju kroz dvije sasvim različite autorske vizure – Moji dobri i lijepi prijatelji Davora Kanjira i Na rubu Tomislava Žaje. Kvart koji je iz perspektive ostatka grada okarakteriziran nizom stereotipa, od kojih se najviše ustalio onaj da je riječ o mjestu prepunom nasilja i huliganstva (što statistike opovrgavaju), ova dvojica redatelja, svaki na svoj način, pokušavaju demaskirati i prikazati Dubravu u drugačijem svjetlu od onoga koji nam prezentiraju mediji i svi oni koji nikada nisu njome kročili, ali se zato redovito osjećaju pozvanima da komentiraju njenu zbilju.

    U namjeri da redefinira stereotipe Tomislav Žaja poseže baš za stereotipima kao što su Prljavo kazalište, boksački klub za problematičnu djecu, pučka kuhinja, te se opredjeljuje za crno-bijelu fotografiju referirajući se upravo na poznati stih Jasenka Houre da je sve oko mene crno-bijeli svijet u izvedbi Davorina Bogovića, koji je ujedno i prvi sugovornik u filmu. Postepeno, redatelj taj mozaik sudbina i mjesta na kojima se one okupljaju uokviruje u funkcionalnu i smislenu cjelinu, iako se na kraju dobiva dojam da je možda previše eksplicirao poruku filma i time je na neki način razvodnio.
    Moji dobri i lijepi prijatelji
    Ako Žaja njeguje urbani i rockerski pristup obradi teme, Davor Kanjir priklanja se poetsko-meditativnoj varijatni živućih fotografija te na izrazito efektan, na trenutke zabavan, jednostavan, ali opet slojevit način, ogoljuje Dubravu na njene aksiomske jedinice – ljude i prostor, te na najbolji mogući način ispisuje posvetu dijelu grada u kojem je odrastao. Film je kompozicijski izuzetno zanimljivo koncipiran: živućim fotografijama stanovnika Dubrave autor kontrastira eseje osnovnoškolaca o svojem kvartu, a koji pak predstavljaju idealizirane i neiskvarene vizije Dubrave iz dječje perspektive. Kanjir ne komentira, on hvata detalje iz kojih je gledatelj pozvan da posloži priču, a istovremeno pušta Dubravu da sama ispisuje svoju priču, na neki je način oslobađajući okova jednostrane interpretacije.

    Još je francuski pisac Patrick Modiano zapisao da je sve što ostaje od nečijeg života jest stara kutija od bombonijere prepuna fotografija, pa tako i Davor Kanjir ostavlja u filmsku povijest ovu živu razglednicu iz Dubrave koja se nagurala u dvadesetak minuta filma, ali čije stvarno trajanje i vrijednost premašuju okvire i granice medija u kojem nastaje. Nastao kao diplomski rad na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, Moji dobri i lijepi prijatelji autorskim odmakom od ustaljenih tendencija hrvatskog dokumentarizma, sjajnom fotografijom i nadasve drugačijim pristupom razradi teme predstavljaju pravo osvježenje u ovogodišnjem programu festivala, ali i domaće dokumentarne produkcije protekle sezone.
    Pustara, red. Ivan Faktor
    Poveznica sljedeća dva naslova, Pustare i Prolaz za van pokojni je snimatelj Vedran Šamanović koji je kao direktor fotografije sudjelovao na oba projekta. Pustara u režiji multimedijalnog umjetnika Ivana Faktora ponajprije je meditativni dokumentarac čiji su temeljni motivi samoća, izoliranost, surovi suživot čovjeka i prirode, traganje za izgubljenom prošlošću, a sjajna fotografija izvlači pomalo nezaokruženu i neartikuliranu cjelinu. No, možda je to i bila autorova namjera, jer pustare, nekad rašireni stočarsko-obrtnički prostori koje su naseljavali lutalice i bezemljaši, danas umiru ostavljajući iza sebe tek sjećanja, pa katkad niti to, i njegov protagonist nalazi se u tom egzistencijalnom vakuumu, sam sa sobom, napuštenim krajolikom i svjetlom. A upravo se svjetlom Faktor koristi kao svojim temeljnim instrumentarijem, te igrom sunca i vjetra na licu, vratu i rukama, odsjajima noćne svjetiljke, upaljenog televizora, rukopisom zore ili sumraka na starim zidovima pokušava uroniti u napušteni svijet svojeg protagnosita.

    Prolaz za van, red. Vedran Šamanović, Sanja Šamanović Prolaz za van koji potpisuju pokojni Vedran Šamanović i Sanja Šamanović dirljiva je priča o gospođi Gabrijeli koja će u jednom dugom razgovoru s autorima i gledateljima podijeliti tugu zbog gubitka bliske osobe i odškrinuti vrata svojim najdubljim emocijama. Tijekom istog tog procesa autor će preko nje pokušati projicirati svoja emotivna stanja, oslobađajući na taj način silnice koje pokreću emotivni vrtlog u koji i gledatelj prijeti upasti. Fotografija Vedrana Šamanovića uokviruje Gabrijelin monolog/dijalog poetskim kadrovima koji kao da su ispali iz nekog starog prašnjavog obiteljskog albuma, predstavljajući čežnju za prošlošću, za danima kada su svi njeni bili ondje, dok joj danas ostaju samo uspomene.

    Solidan je dokumentarac i Naslijeđe mladog splitskog redatelja Tonćija Gaćine koji preko uvida u mirkokozmos čovjeka oboljelog od azbestoze i njegove obitelji dosta efektno kritizira bešćutnost jedne tvornice i njezina vodstva prema svojim radnicima, pred kojima su se skrivala saznanja o mogućim posljedicama boravka na radnom mjestu, a autor posebno naglašava ustrajnost svojeg junaka da živi i okrene glavu od  neizbježnog koliko je god moguće, a čime se u prvi plan stavlja upravo nada i želja za životom naspram svih društvenih nepravdi.
    Naslijeđe
    Ono što je na neki način odlika ovogodišnjih hrvatskih naslova u regionalnoj konkurenciji činjenica je da se potpuno ravnopravno sukobljavaju i mladi i stari, veterani poput Faktora, Krelje, Mikuljana s novim snagama, mahom studentima ili onima koji su upravo diplomirali, poput Kanjira, Gaćine, Vukšića, i na čiju god stranu prevagnu ukusi, sigurno je kako je ovo još jedan dokaz snage domaće studentske produkcije te novih ideja i svježine koju svake godine injektiraju u hrvatsku kinematografiju.

    © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 9. ožujka 2011.

Piše:

Vedran
Jerbić

kritike i eseji