Otmjenost i elegancija

Kraljev govor (The King's Speech), red. Tom Hooper, sklad. Alexandre Desplat

  • Kraljev govor (The King s Speech), red. Tom Hooper, sklad. Alexandre Desplat

    Postoje skladatelji filmske glazbe koji se s lakoćom prilagođavaju različitim žanrovima, mijenjajući pritom skladateljski stil i način skladanja. Rjeđi su, međutim, oni čija priroda nije priroda glazbenih kameleona, kako ove prve rado nazivaju analitičari filmske glazbe. Ti skladatelji imaju prepoznatljiv, uvijek konzistentan stil. U tu drugu skupinu pripada francuski skladatelj Alexandre Desplat čije se ime sve češće nalazi na špicama velikih holivudskih filmova. Tako je njegov lirski stil bio sasvim prikladan u filmovima s kojima se probijao u Hollywood, Djevojka s bisernom naušnicom i Rođenje, a odlično je sjeo i u kasnije filmove koje je Desplat uglazbio, na primjer u Kraljici.

    Međutim, Desplat nije dao sve što bi skladatelj mogao dati u filmovima s više akcije – odnosno, filmovi poput Sumrak saga: Mladi mjesec i Harry Potter i darovi smrti pojeli su njegovu partituru koja je, umjesto da uzme maha (pretpostavljam da su producenti i redatelji tih filmova smatrali da će fantastično u sadržaju pokrenuti skladateljevu lirsku crtu u nekom drugom smjeru), u ključnim scenama zvučala nečujno (kao što bi prava filmska glazba, prema starinskom razmišljanju, doista trebala zvučati – ali ne u takvim žanrovima i u tim scenama).

    Međutim, film Kraljev govor uklopio se među filmske žanrove koji Desplatu leže. U partituri su se, doduše, čuli neki skladateljevi standardi – od klasičnog harmonijskog jezika do uobičajene instrumentacije u kojoj glasovir ima posebno važnu riječ u prozračnom orkestralnom tkivu. Desplat, zapravo, partiturom Kraljev govor nije donio ništa novo u svom opusu, ali to ne znači da njegova glazba nije dramaturški pristala priči o Georgeu VI koji se zbog govorne mane teško nosio s kraljevskom dužnošću pri komuniciranju s javnošću.
    Kraljev govor (The King s Speech), red. Tom Hooper, sklad. Alexandre Desplat
    Desplatova partitura na uobičajeno jednostavan način, ali i s mnogo nestašnosti i otvorenog humora (koji u priči čak i nije toliko otvoren koliko u glazbenoj partituri) te s mnogo otmjenosti i elegancije opisuje specifičan odnos logopeda Lionela i Njegovog Veličanstva „Bertieja“. Po mnogo čemu ova partitura podsjeća na partituru Kraljice u kojoj se također čuju otmjenost, ali i specifična zatvorenost te za običan puk netipičan način života kraljevske obitelji. No čini se da je Desplat u Kraljevu govoru pokušao glazbom otvoriti začarani krug uobičajenog kraljevskog ponašanja, a za to je, naravno, dobio poticaj od redatelja, ali i iz samoga sadržaja u kojemu je princ jednostavno prisiljen potražiti pomoć neortodoksnog čovjeka koji mu pristupa kao samo čovjeku, a ne kao osobi plemenite krvi.

    Kao što se kralj među običnim ljudima iz naroda (kojima se mora obraćati preko novog sredstva komuniciranja – radija) osjećao neobično i drugačije, tako se i Desplatova prisutnost među holivudskim skladateljima doima drugačijom. Sasvim je jasno da njegov način skladanja, unatoč unificiranom stilu, razbija holivudske klišeje, ali na način koji nije revolucionaran (inače ga producenti vjerojatno ne bi tako često upošljavali). I njega bi se, poput Beethovena, moglo smatrati donosiocem nečeg novog. Beethovena su nazivali romantičarem među klasičarima, dok je Desplat više klasičar među romantičarima – ako bi se navedena glazbena razdoblja shvatila u okvirima modernijih varijanti neoklasicizma (koji je, premda ne u potpunosti, tipičniji za Desplata) i neoromantizma (koji je tipičniji za Hollywood i općenito većinu američkih filmskih skladatelja).

    Zato je, vjerojatno, redatelj Tom Hooper na ključnom mjestu u filmu, gdje se George VI obraća naciji uoči Drugog svjetskog rata, umjesto Desplatova lirskog i prepoznatljivog glazbenog jezika koji zbog unificiranosti nije mogao iskočiti na posebnom filmskom mjestu – upotrijebio Beethovenovu glazbu. Vjerojatno je Allegretto iz Beethovenove Sedme simfonije (uz Adagietto iz Mahlerove Pete simfonije) najpoznatiji i u filmovima najeksploatiraniji lirski stavak klasične glazbene literature.

    Melodijski i harmonijski sasvim jednostavan (cijeli se temelji na ponavljanju jedne harmonijske progresije iz koje, na gotovo školski način, izranja prekrasna melodija), taj stavak upravo jednostavnošću ostavlja slušatelje bez daha. A minimalni (većinom dinamički, ali i instrumentacijski) razvoj u smislu gradacije u filmu se čini dramaturški idealnim: kralj, kako njegova kćer kasnije kaže, u početku govori zastajkujući i stisnuta grla, a zatim sve hrabrije i bez većih pogrešaka privodi iznimno važan govor kraju. Poput glazbe, koja se temelji na ponavljanju i minimalnom razvoju istoga, i u filmu se čini da se ništa nije dogodilo, a dogodilo se sve. Kralj je savladao samoga sebe i dao vjeru u snagu svome vlastitome narodu. Koji bi mu skladatelj mogao dati bolju podršku od elegantnog, otmjenog, lirskog, ali i tvrdoglavo upornog Beethovena?

    Nakon toga, može se slušati samo Beethoven (a ne Desplat), pa je redatelj (ili možda čak i skladatelj) s pravom odlučio odjavnu špicu ostaviti Beethovenu. No, kako Peti koncert za glasovir i orkestar povezuje Desplatove omiljene instrumente, tako se čini da je zatvoren i skladateljski krug – da se Beethoven precrtava u Desplata, a Desplat u Beethovena. U svakome slučaju, ovo je kraljevsko rješenje za zvučnu stazu u filmu o kraljevima.

    © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 15. veljače 2011.

    Read the English version of the text

Piše:

Irena
Paulus