Maestralno dvostruko podvostručenje

Crni labud (Black Swan), red. Darren Aronofsky, sklad. Clint Mansell

  • Crni labud (Black Swan), red. Darren AronofskyU priči o djevojci iz corps de balleta koja napokon ostvaruje svoj san (ili bolje: san svoje majke) te dobiva naslovnu ulogu u Labuđem jezeru Petra Iljiča Čajkovskog mnogo je, naravno, glazbenog potencijala. Prije svega, tu je slavna glazba ruskog skladatelja iz 19. stoljeća koja je – ako samo malo bolje počnete slušati filmsku glazbu – temelj brojnih starih i ne tako starih, pa i suvremenih filmskih partitura. Glazba je, uostalom, toliko poznata, da nadilazi svoju baletnu (pa čak i filmsku) ulogu: prepoznaje se u širokim krugovima i omiljena je do te mjere da je dobila svoje mjesto i u popularnim obradama, odnosno u pjesmama poznatih pjevača i grupa.

    Priča Labuđeg jezera je, međutim, manje poznata, no upravo je ona ponovno oživjela i predstavljena na novi način u filmu Darrena Aronofskog: bijeli labud (simbol dobra) je začarana princeza čije mjesto zauzima crni labud (simbol zla) koji zavodi princa i dovodi do smrti bijelog labuda. U Crnom labudu baletna se priča (vrlo slično kao u filmu Carmen Carlosa Saure koji se temelji na istoimenoj Bizetovoj operi) isprepleće sa stvarnim životom i postaje njegovim dijelom. Nije to, dakle, priča o Natalie Portman koja tijekom filma postaje sve luđom, kako je netko (prilično vulgarno) napisao, nego je priča o unutarnjoj borbi ega i alter-ega, dobra i zla, pri čemu izvan fantazije dobro nikada nije sasvim dobro, kao što niti zlo nikada nije sasvim zlo.

    Crni labud (Black Swan), red. Darren AronofskyAko stavimo na stranu maestralno dvostruko podvostručenje – u samoj Natalie Portman (kao Nini), koja je i bijeli i crni labud i u baletu i u stvarnom životu, te u dvostrukosti Portman-Kunis (koja je bolji crni labud, ali i Portmanina zamjena) – istu tu ideju naći ćemo u glazbenom konceptu filma. Crnog labuda uglazbio je Clint Mansell (publici najpoznatiji po glazbi za film Requiem za snove). Među brojnim kritikama, recenzijama i prikazima Crnog labuda (film doista plijeni pozornost) često se spominje Mansellovo glazbeno rješenje, jer ono je zapravo izravan odraz onoga što se dešava u Nininoj glavi.

    Na zvučnoj stazi Čajkovskom je dopušteno prvenstvo – ali na način da je prilagođen filmu (gdje je to potrebno), pa čak i na način da je mjestimično Mansell skladao pojedine odlomke á la Čajkovski, tako da se teško prepoznaje tko je zapravo njihov autor. Međutim, za film je mnogo važnija druga strana partiture – glazba koja je čisto Mansellova i koja predstavlja potpunu suprotnost Labuđem jezeru. Ta je glazba stvarana uz pomoć elektronike, pa djeluje poput zvuka ili šuma ili zvučnih efekata koji nenadano remete ljepotu dionica Čajkovskog.
    Crni labud (Black Swan), red. Darren Aronofsky
    Ti nenadani upadi gotovo bi se mogli nazvati sinonimima za Druge koji se nameću na (često) najneočekivanijim mjestima (kao što se u filmskoj priči Nini dešavaju neobične stvari koje upućuju na buran unutarnji život koji se pozorno skriva). Mansell postupa s Čajkovskim s najvećom pažnjom, istodobno ga mijenjajući, ali i uništavajući – ali ne na način da ga tjera od sebe, nego paralelno i istodobno s njegovom glazbom donosi svoju, drugačiju, iz sasvim drugog svijeta i drugog vremena (kao što niti Nina nije iz vremena u kojemu je živio Čajkovski, ali istodobno živi njegove likove i njegovu glazbu).

    Dok album Bijeli labud na ovaj način jasno upućuje na podvojenost glavne junakinje, u filmu zvučna staza donosi mnogo više. Impresivni finale, u kojemu se potpuno gubi osjećaj za stvarno i nestvarno, odvija se kroz scensku izvedbu baleta Labuđe jezero ali i uz veliku pomoć originalne partiture Clinta Mansella. U finalu se cijelo vrijeme sluša glazba iz baleta kojoj se dodaju elektronski zvukovi. Time se zbivanja u Nininoj zbunjenoj svijesti predočuju publici ne samo vizualno nego prvenstveno zvukovno (ovdje treba naglasiti da film donosi i reakcije publike poput zabrinutih uzvika kada Nina padne na početku baleta, odnosno oduševljeni aplauz nakon nastupa Crnog labuda, koji su stišani, jer Nini uopće nisu važni).
    Crni labud (Black Swan), red. Darren Aronofsky
    Pritom je važno usmjeriti pozornost na manje očitu upotrebu baletne glazbe koja savršeno prati filmsku radnju i na, ali i iza pozornice. Taj dio zvučne staze – njezina funkcionalnost i uloga u filmu, daje se naslutiti s albuma, ali gledana u kinu ona postaje fascinantnom. Odaje, naime, savršenu koordinaciju stilski potpuno različitih skladbi dvojice različitih skladatelja i jednog redatelja, koji u ovome filmu u pravome smislu nastupa poput dirigenta. Umetanje jedne glazbe u drugu te njihovo povezivanje s okolnim šumovima naglo staje na samome kraju, gdje je, genijalnim potezom, tuga zbog smrti podcrtana beskrajnim ovacijama publike koji se protežu dugo u odjavnu špicu. A zatim ih zamjenjuje prekrasan klavirski aranžman Labuđeg jezera u kojemu se dva skladateljska stila konačno smiruju i povezuju u jedan.

    © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 5. veljače 2011.

    Read the English version of the text

Piše:

Irena
Paulus