Nema veće usamljenosti do tigrove u džungli

eksperimentalni film Le Samouraï, red. Ivan Faktor

• 
  Tomislav Gotovac je bio filmski fanatik koji se skrivao iza kamere, jednako kao što je uživao stajati ispred nje. U dvadeset dvije minute filmskog švrljanja Ivana Faktora po njegovu stanu on se doista sakrio iza filmske kamere. Tek se u nekoliko navrata uživo pojavio na ekranu. Najprije se njegovo lice nakratko odrazilo u ogledalu na stolu prepunom stvari koje je dovlačio u stan, zatim pred kraj filma rukom poseže za telefonskom slušalicom, a nedugo potom prstima šalje poljubac na kćerkin foto-portret. Dakako, komunikacija telefonom je izostala, jer je Gotovac dugi niz godina reducirao svoju vezu s okolinom pa je u stan puštao samo provjerenu ekipu. Potvrdio je to i redatelj filma Ivan Faktor u kratkom govoru prije premijere u zagrebačkom Kinu Tuškanac kada je svoj projekt okarakterizirao kao »film četiri prijatelja«. Osim njega i umjetnika posvećeni su prostor dijelili producentica Vera Robić-Škarica te pokojni snimatelj Vedran Šamanović.
  
  Sugestija u sličnom smjeru nalazi se i na uvodnoj špici koju je redatelj posudio iz istoimenog Mellvileova komada iz 1967: „Nema veće usamljenosti od samurajeve, do možda tigrove u džungli.“ Gotovac je bio poklonik Melvilleova opusa pa se podatak o tome da je svjesno birao život na socijalnoj margini posve dobro slaže s citatom. Više drugim dijelom, nego li prvim, s obzirom da je gotovo predatorski preobražavao zbilju u umjetničku praksu. Čini se da je redateljeva namjera bila predstaviti umjetnika-predatora preko predmeta, figurica, filmskih plakata, silnih kvačica, prometnih znakova, novinskih stranica i isječaka te svakojakih stvari koje je tijekom života dovlačio u stan i pretvarao ga u instalaciju. U njoj je s vremenom preostajalo sve manje mjesta za živog umjetnika. Drugim riječima, predmeti su s vremenom stan preobrazili u džunglu kroz koju se vlasnik sve teže probijao.
  
  Dakle, na tom je tragu Ivan Faktor krenuo u realizaciju filmskog eksperimenta. Na tom je tragu trebalo pronaći ekonomičnu mjeru za predstavljanje umjetnika koji je svijet podešavao prema filmskoj slici. Redatelj se odlučio za dnevničku formu, sudeći prema zvukovima koji su pratili uglavnom statične kadrove bizarnog ambijenta. Zvonjava telefona, biranje telefonskih brojeva, zvono na vratima, dahtanje, teško disanje, hrkanje, šum koraka po stanu, puštanje vode u WC-u, smijuljenje tijekom puštanja porno materijala na TV ekranu i tome slično. Monotono ponavljanje gotovo identičnih kadrova te pomno biranje rakursa u kojima se miješaju fragmenti različitih sadržaja više su u funkciji općeg dojma o pretrpanom stanu negoli nastojanja da se razgolite pojedini sadržaji. Kao da su se redatelj i snimatelj uplašili od toga što bi ih na pojedinim mjestima moglo zaskočiti. Gledateljima je, zapravo, bila uskraćena informacija koja se krije iza estetiziranih prikaza trošnog stana.
  
  Ivan Faktor je prije pet godina (2005) realizirao kratki dnevnički film s kojim je nastupao na festivalu u njemačkom Oberhausenu. No za razliku od Le Samouraïa, film Željko Jerman: Moj mjesec bio je upečatljiva priča o čovjeku koji je vlastiti život, također, preobražavao u umjetničku zbilju. Možda su Jermanovom rukom snimljeni materijali išli u prilog istodobno suptilnog i surovog filmskog dnevnika. Čini se da je bizarni Gotovčev ambijent zaveo prijatelje pa su (namjerno ili ne?) ostavili previše prostora između provokativnog materijala po zidovima i gledatelja u zagrebačkom kinu. Kao da su smetnuli s uma da je umjetnik-predator bio nemilosrdan u svojim umjetničkim istupima. Njegovi su filmski eksperimenti, jednako kao i striking figure u javnim prostorima – uglavnom zagrebačkim – išli do kraja, bez ostatka i bez obzira na krajnji estetski učinak. Nema dvojbe, Le Samouraï je film klaustrofobičnog ugođaja, o čovjeku koji je tjelesno istrošen, no njegova je eksperimentalna strana bez odjeka. Kao da je izostao čovjek koji se tijekom čitavog filma skrivao iza kamere. Ne računajući lice u ogledalu i ruke u dva navrata. Kao da je između suradnika na filmu prešutno dogovorena bezbolna i monotona revizija jedne zagrebačke wunderkammere.
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 23. siječnja 2011.
  
  
  Le Samouraï, eksperimentalni film
  HD / DIGI Beta, 22', 2010.
  scenarist i redatelj: Ivan Faktor
  direktor fotografije: Vedran Šamanović
  montaža: Dubravka Turić
  producentica: Vera Robić-Škarica

Piše:

Željko
Kipke