Granice strpljenja
Granice kontrole (The Limits of Control), red. Jim Jarmusch
-
Jim Jarmusch jedan je od najpostojanijih redatelja suvremenog američkog filma. Tijekom tri desetljeća redateljske karijere snimio je desetak dugometražnih igranih filmova ujednačene kvalitete, što znači prosječno jedan film svake tri godine. Vjeran svojem dugogodišnjem kreativnom ritmu, Jarmusch je i proteklo desetljeće zaključio trećim dugometražnim filmom Granice kontrole, nastalim nakon Slomljenog cvijeća i omnibusa Kava i cigarete. Iako se priče njegovih filmova (izuzev pojedinih epizoda ranijih omnibusa) odvijaju u Americi, radnja Granica kontrole odvija se u Španjolskoj gdje poslom dolazi tajanstveni plaćeni ubojica (Isaach de Bankole). O njegovom zadatku i poslu kojim se bavi ne uspijevamo saznati baš ništa, iako stalno ugovara sastanke s raznim osobama koje mu donose kutijice sa šifriranim papirićima, a te papiriće nakon čitanja ubrzano proguta uz šalicu kave, ali zato saznajemo ponešto o njegovim životnim ritualima koji uključuju nošenje elegantnih odijela i naručivanje duplog espressa u zasebnim šalicama.
Tematski gledano, u Jarmuschovom opusu Granice kontrole najbliže su Putu samuraja (Ghost Dog: The Way of the Samurai), budući da ih povezuje lik usamljenog, tajnovitog i šutljivog plaćenog ubojice. Oba filma obiluju Jarmuschovim tipičnim motivima nemogućnosti formalne komunikacije, iako njegovi likovi ipak uspijevaju komunicirati s okolinom osebujnim neverbalnim načinom, vizualno su fascinantni zahvaljujući doprinosima dvojice velikih majstora filmske kamere (Put samuraja snimio je Robby Müller, a Granice kontrole Christopher Doyle), a povezuje ih i sklonost učestalom citiranju filma i popularne glazbe. No, Put samuraja ipak je dojmljivije ostvarenje zbog iznimno tečne i neodoljive priče prožete tajnovitim ugođajem o produhovljenom usamljeniku odanom samurajskom kodeksu, dok smirujući kadrovi leta golubova uz rapersku glazbenu podlogu (RZA) rezultiraju povremenim lirskim učincima.
Treba imati na umu da Jarmusch od svojih redateljskih početaka teži iznimno reduciranoj naraciji, takav način izlaganja vjerojatno mu je svjetonazorno najbliži i zato je njegov umjetnički odabir, a Put samuraja (kao i Slomljeno cvijeće) je po narativnoj razigranosti čak iznimka u njegovom opusu. Problem Granica kontrole, dakle, nije u tome što je naracija reducirana i spora, nego u tome što ostavlja dojam da nema nikakvog napretka u prikazu likova i aktivnosti kojima se bave. Dok gledamo junaka u stalnim repetirajućim ispijanjima espressa, verbalno škrtim sastancima s neznancima i gutanjima papirića, imamo dojam kao da se isti prizor pred našim očima stalno vrti ispočetka. Jarmusch to vjerojatno svjesno radi, provjeravajući do koje granice može razarati priču na račun razvijanja ugođaja i stanja likova. Drugim riječima, kao da u Granicama kontrole ispituje granice gledateljeva strpljenja. Jarmuschevi filmovi savršen su odabir za višekratno gledanje, svaki njegov novi film kasnije pogledam još nekoliko puta. Čini se da ću s Granicama kontrole ipak napraviti iznimku.
© Elvis Lenić, FILMOVI.hr, 17. siječnja 2011.
Piše:

Lenić