Put presvučen ledom

Majka asfalta, red. Dalibor Matanić

• 
  Što vam prvo padne na pamet kad se spomene riječ Božić? Bljeskanje šarenih izloga, gužva u prodajnim centrima, povišeno raspoloženje u svim raspoloživim medijima, pjesmice koje svojim ugođajem stvaraju osjećaj mučnine. Mučnine? Kako sad pa to? Zar se ne osjećamo baš suprotno u tim čarobnim, svetim noćima? Radosnima, posvećenima, summa summarum – sretnima?? Da, ako niste sami. A danas su sami – svi! Ma jasno, i vrapci na granama već znaju da je Božić zapravo sinonim nepodnošljive tjeskobe za one koji su sami. Samoće kao simptoma, ali i posljedice komercijalizirane, razdragane civilizacije koja uživa u simulacrumu sreće i jouissance neprekidne potrošnje. Jer, zapovijed onog Super-Ega, Nad-Ja jest – uživaj! A ta zapovijed naravno stvara samu tjeskobu... Tjeskobu samoće kojoj kraja nema.
  
  Ova, već pomalo opća mjesta doživljavanja onih dana u godini, predmet su i posljednjeg autorskog uratka Dalibora Matanića. Kako sam reče, na temelju novinskih napisa o ženi koja je s djetetom provela noć u automobilu, on i Tomislav Zajec uobličili su božićnu filmsku pripovijest Majka asfalta. Žanrovski definirano kao drama, ovo je ostvarenje na rubu melodrame, ali i socijalne drame, ali na kraju ipak ostaje u ozračju patetične film-avanture.
  
  Zašto baš avanture? Naravno, ne radi se ovdje o referenci na eponimnu, klasičnu Antonionijevu Avanturu (L`avventura, 1960). Avantura je to koju spominje protagonistica Mare (Marija Škaričić) kada s djetetom (Noa Nikolić) odlazi od nasilnog supruga (Janko Popović Volarić). Ali, avantura je i to u koju se upušta Matanić u zahtjevnom žanru melodrame. O samom rezultatu te filmske avanture, naime, umnogome možemo dvojiti. Je li sam film uvjerljiv? Koliko je blizak melodramatici, koliko pak zapada u opasnu patetiku? Ima li film sretan kraj? Jedini mogući kraj? Na kraju, je li Majka asfalta dobar film?
  
  Da prejudiciram, film nije sasvim loš, no mogao je i morao biti i (puno) bolji. (Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog dometa koje je Matanić već polučio: recimo s kratkim Tulumom (2009), s provokativnim Finim mrtvim djevojkama (2002), a nadasve s jednim od najboljih hrvatskih filmova od osamostaljenja Kino Lika (2008).) Ozračje koje boji avanturu majke i djeteta vrlo je sugestivno. U doba godine koje priziva obiteljsku toplinu i sigurno utočište kućnog ognjišta, ostaje tek njegovo klimatsko obilježje – zima i hladnoća. U vrlo dobro uobličenoj sekvenci kada majka i sin provode jednu noć u njezinu bivšem uredu, a iz kojeg je otpuštena, ona u igri fingira tele-prodaju: »Kupite naše smrznute proizvode«! I doista, ozračje neke nepodnošljive smrznutosti ostaje konstantom cijelog filma.
  
  Asfalt, presvučen tankim slojem leda, a u okolišu snijega, i vizualna je metafora emotivne hladnoće u kojoj zaglave Janko i Mare već na samome početku filma. Njih dvoje zapravo su inkarnacija suvremenog, urbanog, asfaltnog braka. Spomenuti novinski napisi tek su transparencija jednog još dubljeg otuđenja. Globalni konzumerizam, prekarni poslovi, zanemarivanje emocionalnosti, kao i latentni nalog Nad-ja Društva da se uživa u preljubničkom avanturizmu (a da se nedjeljom pohodi misa u Crkvi) tek su vrh ledene sante hladnoće duha vremena u kojem živimo. Lik u filmu, kao izlazak iz dosade, nudi znakovit prijedlog: »Idemo na skijanje?« Jer, »svi su gore« (iz pjesme Luka i Borna Bolesne braće). Signum novokomponirane zabave Hrvata više srednje i više-više klase postao je skijanje. Janko, nakon što ga zbog brutalnog fizičkog napada napušta Mare i sobom odvodi Brunu, prosvjetljenje dobiva odlaskom na skijanje, bijelu pustoš, a iz bijele smrti oživljava ga sinovljev poziv. Krajnje – patetično! No u uvjetnom, božićnom postavu filma – razumljivo.
  
  S druge strane, naspram već pomalo šablonizirane, disfunkcionalne urbane obitelji, Matanić i Zajec postavljaju još šabloniziraniji lik usamljenika Milana (Krešo Mikić). Čuvar u shopping-centru (ima li boljeg mjesta za lociranje usamljeništva, još od Clasha i njihove stvari Lost in a Supermarket s albuma London Calling iz 1979?), naime, žudi za ljubavi i obitelji. No on, jednostavno, nije vičan komunikaciji s drugima. Ne uspijeva im se približiti, ne uspijeva uspostaviti kontakt s već, ionako, otuđenom ćelijom društva. Jer ta ćelija, obitelj, kao i bračni odnosi svih u filmu prikazanih parova (još su tu uzajamno nesnošljivi Višnja i Alen, te međusobno cinični Ozren i Iva) upravo su kontrapunkt svemu onome za čime žudi nesretni čuvar shopping-centra (u zimskom periodu!). Tako da s likom što ga tumači (poslovično prisutni kod Matanića) Krešimir Mikić ne možemo suosjećati. Njegova usamljenost izrazito je karikirana. U nizu banalnih detalja njegove dobrote (primjerice, kada u tramvaju nudi kartu švercerici u tramvaju, ili kad preuzima očinsku ulogu uživljavajući se u igru s djetetom), ne uspijeva se izaći iz spomenute karikiranosti. Njegov je habitus potencijalne alternative ostalim, bezosjećajnim muškarcima u filmu tek – patetičan.
  
  Jednako je, pak, patetičan i lik Janka, posebice pri kraju filma. Njegovo buđenje iz mrtvih, buđenje je sablasti ljudske spodobe bez ikakvog karakternog orisa. Tek nešto bolje u toj niski protagonista prolazi Mare. Njezin je lik uveden preko kritike lažne običajnosti (ona rogobori protiv odlaska u Crkvu radi običaja, kao i već spomenuta skijanja radi potvrđivanja klasnog statusa). Na taj način Matanić i dramaturški opravdava njezinu pomalo dubioznu i premalo uvjerljivu gestu odvođenja djeteta u snijeg i led. Ipak, glumačka kreacija Marije Škaričić spašava taj avanturistički lik svojom sugestivnom izvedbom. Od ironije prvih sekvenci otuđivanja od muža, do uvjerljivih suza (u telefonskom razgovoru s majkom, što znači i da patetika može biti uvjerljiva!), ona se profilira kao neovisan i samosvojan lik u beskrajno surovom okružju.
  
  A na to nas je okružje Matanić podsjetio dvama aktualnim temama. S jedne strane, tu je obiteljsko nasilje nad ženama, a s druge recesija i otkazi. Siromaštvo duše socijalno-dramski je upotpunjeno opipljivim siromaštvom. Ono Realno stoji kao zlokobna sjena Simbolički prikazane hrvatske zbilje. Ono što se Matanićevoj Majci asfalta može prigovoriti jest scenaristička nepouzdanost, pa i neuvjerljivost. Primjerice, sekvenca u kojoj se Mare podaje kamiondžiji na parkingu posve je nepotrebna. Također, karikirani prikaz loosera Milana ne pridonosi nimalo dramskoj tenziji. Na kraju, sekvenca u kojoj Janko ravno sa skijališta prispijeva u King-Cross, opet, sasvim je neuvjerljiva. Kraj s guranjem automobila zanimljiv je, ali nejasne simbolike. I neke druge dramaturške elipse (svjesne?) narušavaju jasnoću priče. Dakle, scenaristički je posao ostao u znatnom nerazmjeru sa sugestivnim ozračjem.
  
  Ipak, Majka asfalta jest pravi božićni film. Radije bih ga vidio na televizijskom programu tih dana od Caprina Divnog života (It's a Wonderful Life, 1946). Zašto? Ma bolje da ne objašnjavam. Neka sve ostane u božićnom ugođaju. Radujte se narodi...
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 13. prosinca 2010.

Piše:

Marijan
Krivak