Bezvremeni i iznad-vremenski klasik o pohlepi, velikodušnosti i iskupljenju, tako aktualan svakoga Božića – Božićna priča Charlesa Dickensa, svakako je među najpoznatijim božićnim pričama na svijetu te jedna od najpopularnijih fantasy-priča; ujedno je i bezbroj puta ekranizirana pa se samo od sebe nameće pitanje svrhovitosti ove njene najnovije među adaptacijama. No čak i ako u rukama 80/90-ih izraženo komercijalno eksponirana redatelja (serijal Povratak u budućnost, Forrest Gump) Roberta Zemeckisa (u novom tisućljeću okrenutog isključivo motion-capture animaciji odnosno filmovima na rubu igranih i animiranih – božićni Polarni ekspres, Beowulf) priča i nije redefinirana, ostala je barem efektnim, odličnim blagdanskim naslovom, s brojnim prednostima koji nadilaze njene slabosti (ponešto hladna animacija, koja ipak ne šteti sveukupnom dojmu; poneki naglašeni patos; sporadično punjenje priče akcijskim sekvencama koje isključivo služe pokazivanju umijeća i dostignuća digitalne animacije – a koja je nadišla svoj ključni problem – životnost očiju, postigavši i sjajne rezultate pri nijansiranju tekstura kože).
Naime, redatelj Dickensu pruža istinski vjernu adaptaciju, dopuštajući priči da ostane netaknuta i da zasja upravo na onim mjestima na kojima bi i trebala, ne zaglupljujući ili nepotrebno modernizirajući radnju, omogućujući piščevim riječima iz 1838. da o(p)stanu rezonantne odnosno da i nadalje budu bolno relevantne. Proza o duši jednog čovjeka ovdje doduše postaje ekstravagantan, iako šarmantan spektakl, uzbudljivo vizualno iskustvo s naglašenim makabričnim i grotesknim, koji nikad u svrhu zadovoljenja ciljane publike ne izbjegava Dickensov ghost-story horor; pače ga naglašavajući i podcrtavajući bojenjem čitave slike mračnim, zagasitim svjetlom, kao okupanom svjetlom voštanica, kroz eksterijerne proplamsaje snježnih pahuljica zabijeljela krajolika i zarumenjelih raspjevanih viktorijanaca.
Film je čisti estetski trijumf, sa sugestivnim prikazom tri Božićna duha – prošlosti (eterična malikovska figura nalik voštanici s licem u plamenu i kapicom u obliku poklopca za gašenje svijeća), sadašnjosti (impresivan i stiliziran dionizijsko-žovijalan poludiv) i budućnosti (sjenovita Smrt, vizualno nadahnuta klasičnim ilustratorskim imaginarijem) i odličnim, nikad sugestivnijim, koščatim i malevolentnim, žaljenjem i tugaljivošću prožetim Scroogeom. Izdvojiti treba i glumačke interpretacije Jima Carreya i Garyja Oldmana (obojice u po nekoliko uloga) odnosno izbjegavanje karikaturalnosti likova te uloge istih kao univerzalnih simbola čovjekovih strahova i strepnji. Čitav je film konceptualno briljantna parabola o preobraćenu i uskrsnulu škrcu koja, iako animirana, nipošto nije za malu djecu.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 9. prosinca 2010.
