Redatelj Rodrigo Cortés kreće od jednostavne premise, svjestan da je ponekad za film dovoljno imati običnoga, prosječnoga čovjeka u krajnje neobičnoj situaciju te ga treba samo pustiti da djeluje, a splet raznoraznih okolnosti ocrtat će različite vidove priče te njezin odnos prema trenutačnoj društvenoj stvarnosti. Živ zakopan vješto se poigrava sa starom ljudskom paranojom – strahom svakoga od nas da bude živ zakopan pod zemljom u krajnje tijesnoj i neprikladnoj kutiji. Na stranu što bi sve Freud iščitao iz navedenoga straha, a vjerujem svakako mnogo toga zanimljivoga, jer se film ne bavi toliko psihološkom dimenzijom, koliko zapravo složenom dramom suvremene društvene stvarnosti.
Cortésov junak ne biva živ zakopan na bilo kakvom mjestu, nego u Iraku, gdje je radio kao vozač kamiona za američku građevinsku tvrtku koja je očito mlatila ogroman novac na obnovi zemlje koju je razrušila upravo američka vlada. Pritom se kroz koncepciju glavnoga aktera Paula Conroyja (Ryan Reynolds) vješto susreću psihološko i društveno jer kao sasvim prosječan, ne osobito obrazovan te za društvena i politička pitanja neosviješten Amerikanac, prvo se treba suočiti kako sa svojim mentalnim stavovima i konstruktima tako i s nizom, za njega iznenađujućih činjenica, o društvu te zemlji iz koje je potekao. Irak te lijes zakopan u iračkoj zemlji postaju svojevrsna osmatračnica preko koje se vrši seciranje američkoga političkoga, društvenoga i gospodarskoga sustava u kojem je čovjek kao takav, proizlazi, sasvim nebitan u usporedbi s krupnim kapitalom te inim čimbenicima koji dovode do njegova neprestanoga povećavanja.
Film uspijeva ono što gotovo desetak godina ranije nije uspjela razvikana Telefonska govornica (2002) Joela Schumachera s Colinom Farellom u glavnoj ulozi – dati relevantan i oštar društveni komentar. Usporedba nije niti malo slučajna jer oba filma polaze od sličnih komornih premisa. U Shumacherovu ostvarenju glavni lik biva prisilno vezan uz telefonsku govornicu jer ako se makne iz nje, smaknut će ga snajperist. U Cortésovu slučaju pratimo još zaoštreniju situaciju: glavni lik biva zatvoren u lijes i zakopan pod zemlju, a preostalo mu je svega nekoliko sati da razne institucije od ambasade i ministarstva vanjskih poslova do svoga poslodavca uvjeri da plate prvo pet, a potom jedan milijun dolara kako ne bi bio ostavljen pod zemljom da umre.
Pritom se oba redatelja poigravaju prastarom postavkom kako je najupečatljiviji negativac onaj kojega uopće ne vidimo. U oba filma je on sveden tek na puki glas s druge strane telefonske veze. Cortés naravno opet dodatno zaoštrava situaciju jer je ključno pitanje njegova filma tko su zapravo negativci – irački otmičari koji samo nastoje preživjeti nakon što su im Amerikanci kolonizirali te razrušili zemlju ili američki birokratizirani, kapitalistički politički, društveni i poslovni sustavi, koji su međusobno duboko isprepleteni. Conroy tako mora neprestano balansirati između fabularno postavljenih negativaca – iračkih otmičara, za koje naposljetku proizlazi da je njihova primarna uloga ipak da stvaraju narativnu progresiju, dok se kao pravi neprijatelj, odnosno protuakant otkrivaju netom spomenuti američki sustavi. I u samom ocrtavanju odnosa Conroyja i Iračana s jedne te Conroyja i Amerikanaca s druge strane, redatelj se pokazuje mnogo vještijim u drugom slučaju. Iračka predbacivanja Paulu o američkoj intervenciji svedena su na razinu općih mjesta te im nedostaje čvrstine i uvjerljivosti, dok u drugom odnosu film postiže svoje ponajbolje učinke jer tek tada glavni akter shvaća kako je možda ipak dio krivice i njegov jer je ignorantno te prešutno pristao biti dijelom složenije mašinerije.
Amerikanci su također svedeni na puke (naučeno bezlično ljubazne) glasove što nije nimalo slučajno jer Paul u nastojanju da u američkim institucijama nekoga zainteresira za svoj slučaj biva suočen s krajnje otuđenim, etički i emocionalno anesteziranim svijetom kasnoga kapitalizma koji se održava razvijenim i višestruko premreženim sustavima birokracije te zakonima koji istu neprestano održavaju na životu. Neprekidna prespajanja, automatske sekretarice s generiranim i hladnim glasovima, čekanja, službenici s nizom nabubetanih i nesuvislih pitanja na koja zahtijevaju konkretne odgovore, samo su dio problema s kojima se Conroy mora susretati u nastojanju da razriješi svoju košmarnu situaciju, da bi naposljetku shvatio kako je u cijeloj priči on najmanje bitan, što se izvrsno ocrtava u situaciji kada mu njegov nadređeni mobitelom otkazuje radni odnos dok je on još uvijek zakopan pod zemljom.
Cortés se na razini priče voli neprestano poigravati paradoksima, a vješt je i u stvaranju suspensea. Film koji traje sat i pol, odvija se tek na jednoj i krajnje skučenoj lokaciji, a jedini način komunikacije subjekta s vanjskim svijetom je mobitel čija se baterija nezaustavljivo prazni, ipak treba znati održati pažnju gledatelja. Živ zakopan navedeno zaista i uspijeva pa su povremeni efekti iznenađenja, poput pojave zmije u lijesu, sasvim nepotreban i umjetan način da se uzbuđenje održi na visokoj razini, premda to u konačnici dovodi do sasvim suprotnih rezultata.
Neurotična fotografija Eduarda Graua (A Single Man) naglim pokretima i krupnim planovima također doprinosi atmosferičnosti filma te naglašava stanje psihičkoga šoka Paula Conroyja, a s obzirom na okruženje time se poprilično uvjerljivo postiže klaustrofobičan učinak. Velik dio zasluga svakako otpada i na vrlo dobroga Ryana Raynoldsa koji je uvjerljivo uspio prikazati čitav niz psihičkih reakcija te emocija s kojima se njegov lik sreće u kratkom vremenskom razdoblju. Raspon se kreće od straha i nelagode preko bijesa do konačne rezignacije. Uostalom, Živ zakopan i jest film koji velikim dijelom ovisi o sposobnosti i uvjerljivosti samoga glumca, a za glumca koji je širokoj publici ponajviše ostao upamćen po ulozi u romantičnoj komediji Prisila na brak (2009), razmatrani film svakako označava iskorak u nešto zahtjevnije i ambicioznije projekte.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 6. prosinca 2010.
