Srećo, laku noć

Sedamdeset i dva dana, red. Danilo Šerbedžija, sklad. Miroslav Tadić

  • Sedamdeset i dva dana, red. Danilo Šerbedžija
    Poput većine hrvatskih filmova Sedamdeset i dva dana Danila Šerbedžije koristi glazbu sporadično. To je prvi dojam filmske partiture koju je napisao gitarist i skladatelj Miroslav Tadić. Tadić je poznat po suradnji s mnogim glazbenicima različitih profila – od Placida Dominga preko rockera Jacka Brucea iz skupine Cream i portugalske jazz pjevačice Marije João do Vlatka Stefaonvskog (ta ga je suradnja proslavila) i glumca Radom Šerbedžijom (s kojime je izdao album Imam pjesmu za tebe i održao istoimeni koncert u koncertnoj dvorani Lisinski u Zagrebu). Čini se da je ova posljednja suradnja bila poticaj za stvaranje glazbe za film Danila Šerbedžije, koji je i sam glazbenik-roker.

    Iz svega, unatoč uvodnoj rečenici zaključenoj nakon odgledanih prvih petnaestak minuta filma, unaprijed se moglo pretpostaviti da bi glazba u Sedamdeset i dva dana mogla igrati važniju ulogu. I doista, film je donekle posveta Danilovom bavljenju glazbom i sviranju u različitim rock sastavima. Naime, glavni lik, Branko, svira u heavy-rock garaž-bendu. To mu omogućuje da pokazuje (uglavnom negativne) emocije, jer čini se da je vječno ljut na strica Manu, kojemu se ne može suprotstaviti, da je također pun straha pred mafijašima kojima duguje novac, te da je ljut na samoga sebe i sve oko sebe, posebice na malo rodno mjesto u Lici u kojemu se pokušava sakriti od kamatara.
    Sedamdeset i dva dana, red. Danilo Šerbedžija
    To je dovoljan razlog da se prizorne pjesme – bilo da ih pjeva Mikić alias Branko ili ih izvodi netko drugi – koriste kao komentari situacije. Pa je sasvim jasno zašto Branko pjeva (gotovo vičući, potpuno pijan) punjenom medvjedu Srećo, laku noć nakon susreta s kamatarima, ili zašto se u trenutku kada tri zavjerenika – Mane, Joja i Branko– kreću dogovoriti otimanje babe, čuje grmljavina ličkog garaž-benda koji pjeva Nevjerniče, nevjerni (njihov nastup toliko smeta zavjernicima da ih Joja grubo stišava iskapčajući im struju).

    Za razliku od agresivnosti bendovske glazbe, glazba koju je skladao i odsvirao Miroslav Tadić, ugledni gitarist i profesor na Californian Institute of Arts u Los Angelesu, daleko je suptilnija. Doduše, i ovdje je lako pročitati poruke, naročito kada se radi o pjesmama poput Preko Kapele, koja već u filmskom uvodu naglašava suprotnost lirske glazbe spram grubosti filmskih likova, ili Ajoj Liko, voli li te iko, koja, gotovo s istom namjenom, ističe način života u Lici koji nikako ne odgovara mladiću Branku. Međutim, popratne su pjesme višestruko funkcionalne: s jedne strane upućuju na mjesto radnje, dok s druge, vlastitim zvučanjem – a ono je lirsko i nježno (prvenstveno zahvaljujući zvuku Tadićeve gitare) – snažno odudaraju od zbivanja, a i od ranije spomenute prizorne glazbe Brankovog garaž-benda. To je, u skladateljevoj interpretaciji, drugo lice Like i njezinih stanovnika: grubost je proizašla iz grubosti životnih uvjeta, ali to je realnost i svakodnevnica koju svi stanovnici (osim Branka i njegove djevojke, koji su došli iz Zagreba), prihvaćaju bez propitivanja.
    Sedamdeset i dva dana, red. Danilo Šerbedžija
    Otuda, možda, dojam da je popratne glazbe relativno malo. Ona uglavnom funkcionira kao vezivno tkivo između kadrova, ali svojim zvučanjem odaje prave osjećaje, naročito one Brankove (njegovu nemoć da se suprotstavi stricu, mrskost posla koji mu je dan – održavanje babine higijene). No razvojem filma, premda i dalje većinom upotrebljavana na razmeđi scena, postaje jasno da je glazba Miroslava Tadića profinjeno funkcionalna. Osim specifičnog emocionalnog ugođaja koji je, međutim, daleko od patetike, skladatelj i lajtmotivski obilježava pojedine likove (poput kamatara) te se poigrava prizornošću i neprizornošću nekih tema (poput teme Preko Kapele koju u jednoj sceni pjeva Branko uz pratnju svog benda, dok se njezina instrumentalna pratnja prevlači u sljedeći kadar postajući neprizornim komentarom Maneove akcije, odnosno njegove pripreme da se kamatara riješi na jednostavan način – lopatom).

    Doista, ne može se reći da je film Sedamdeset i dva dana preplavljen popratnom glazbom. Ali njezina uporaba je višeslojna i osmišljena, glazbeno i dramaturški razrađena te, riječju, doista profinjena. Njezina gitaristička jednobojnost (s povremenim upletanjem pjevanog komentara) prava je slika Like i Maneovog načina razmišljanja. A ta se slika, zapravo, ne mijenja niti na samome kraju, koji – što je rijetkost u hrvatskom filmu – donosi pozitivan obrat za pozitivne likove, prikazujući ih sretne u toplom obiteljskom okruženju ličkog (ovdje možda malo manje izraženog) – sivila.

    © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 31. listopada 2010

    Read the English version of the text

Piše:

Irena
Paulus