Nakon odgledavanja drugoga dijela Soderberghova životnoga egotripa ne možete a da ne postavite jedno pitanje: koja je svrha ovoga uratka? Autor očito ne želi da mu film predstavlja bezličnu lekcija iz povijesti pa se niti ne zanima za širi društveni, povijesni i politički kontekst. Uvjerljiva studija karaktera nije posrijedi jer naslovni je subjekt jednodimenzionalno prikazan kao veliki pravednik i ultimativni seks simbol, nema nikakvoga sjenčanja karaktera niti razmatranja pozitivnih i negativinih aspekata kako njegove ličnosti tako i njegova revolucionarnoga i političkoga djelovanja. Sniman prema kubanskom i bolivijskom dnevniku naslovnoga lika, dalo bi se pretpostaviti kako film nastoji ponuditi subjektivnu vizuru Che Guevare te nas u potpunosti uvući u njegovu perspektivu, prikazati nam samo ono što je on vidio i osjećao kako bismo, valjda bolje, razumjeli njegov lik.
Ili je možda posrijedi Soderberghova vlastita vizija Cheova života i značenja? Autor nikada ne popuje, Soderbergh se pretvara kao da njegova redateljska ruka nije prisutna, ali ipak pomno odabrabim situacijama i monolozima prepušta Cheu da iznosi svoje poglede, naravno, one probrane, pompozne i dubokoumne, što redatelja svodi na adolescenstkoga antikapitalista koji prvo treba odrasti, a onda se prihvatiti zahtijevne teme.
U prvome dijelu, kako sam već i pisao, Che biva u potpunosti gledan, i to gledan okom u čijoj je vizuri svaki njegov pokret i govor poiman krajnje libidno obojeno. Redateljeva kamera je krajnje voajeristička u penetriranju u kubanske gerilske kampove i hodočasničko praćenje svakoga Cheovog pokreta.

Drugi dio pak čini oštri kontrapunkt prvome jer kubanska je epizoda od samoga početka bila obilježena kao pothvat predodređen da uspije, a Del Torov Che se šepirio naokolo u naponu snage. Che 1 je dakle bio film o Cheu junaku, a drugi dio je djelo o Cheu mučeniku koji u konačnici, kao i svaki pravi junak, umire za pravu stvar. I dok je u prvome dijelu odmah bilo jasno da će cijela gerilska operaciji skončati velikim uspjehom, u drugome dijelu je evidentno od samoga početka kako je nastojanje da se kubanska situacija preslika na Boliviju sasvim iluzorna. Taj fatalistički prizvuk koji redatelj postiže bez imalo riječi, samo nizanjem pojava i ponašanja potencijalnih gerilaca, najzanimljivija je strana filma. Međutim, osim nepovjerenja prema strancima, djelo nikada uvjerljivo ne uspijeva prikazati zašto je došlo do neuspjeha. Gerilci su bili lijeni, slabo organizirani, nedovoljno uvježbani, bolivijski režim su potpomagale Sjedinje Države, no što je s Cheovom karizmom na kojoj je počivao cijeli prvi film? Ona se nenadano otopila i ostao je umorni, pogrbljeni, astmatični Che Guevara koji nije dorastao snažnijem i bolje organiziranom neprijatelju. Iako je Che prikazan u sasvim drugačijem registru, on u drugome dijelu djeluje još beskrvnije, a čin njegova ubojstva biva točka na i njegove monumentalizacije.
Za razliku od prvoga dijela, čak je i narativna struktura pojednostavljena pa se zgode nižu uzročno-posljedično kroz jednu dijegetsku razinu, a nijansiranje priče pomoću različitih snimateljskih tehnika, što je Soderbergh doveo gotovo do manirizma u svom opusu, donekle je ublaženo.
Neobjašnjivo je kako film gledatelja ostavlja ravnodušnim te ne uspijeva pobuditi u njemu nikakvu empatiju niti suosjećanje i kada koji od gerilaca u prvome i drugome dijelu pogiba, za gledatelja je to samo još jedan statičan lik u nizu. I zaista, Soderberg ne uspijeva uvjerljivo razviti niti jedan sporedan lik zbog svoje fascinacije s naslovnim.
Čini mi se kako ovaj film samo dodatno potvrđuje moje mišljenje da Soderbergh nikada neće postati veliki i originalni filmski autor jer ispod silne ambicije ostaje tek puki zanatlija koji često ne zna što bi sam sa sobom. Možda ponajbolje o tome svjedoči prizor Cheova ubojstva kada redatelj pompozno i patetično kameru stavlja napokon u Cheovu vizuru, dok, nakon strijeljanja, umire na podu. Ostaje potpuna nepoznanica što je redatelj s time nastojao postići. Valjda mu je jedino bilo stalo do efekta, da njegov postupak izgleda vrlo artsy, a to smo ionako često viđali u njegovim filmovima.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. listopada 2010.