Sve je moguće

Svi na Woodstock (Taking Woodstock), red. Ang Lee

  • Svi na Woodstock (Taking Woodstock), red. Ang Lee
    Nakon što je pročešljao Divlji zapad kako bi pokazao što se krije ispod mačoidni površine, Ang Lee dotaknuo se još jednoga američkoga mita – Woodstocka. Simptomatično je kako Planina Brokeback i Svi na Woodstock razmatraju jednim dijelom gotovo isto vremensko razdoblje te s obzirom na kulturu na koju se referiraju djeluju poput svojevrsnoga lica i naličja jednoga razdoblja i prostora.

    Dok u prvom filmu imamo dojam kako vrijeme stoji u krajnje zatvorenom, na strogim i nepisanim pravilima postavljenom mikrozmosu jer nikakvih podataka o važnim društvenim, političkim i gospodarskim događajima u Sjedinjenim Državama ne saznajemo (o protjecanju vremena svjedočimo preko promjene stilova odijevanja, uređenja interijera...), situacija s drugim filmom sasvim je drugačija. Već na samom početku, preko televizijskoga uređaja, koji je tada bio novi i sveprisutni prozor u svijet, čiji program učestalo prate roditelji Elliota Teichberga (vrlo dobri Demetri Martin), saznajemo o putu na Mjesec, hladnom ratu, pokretu hipija, ratu u Vijetnamu, američkoj unutrašnjoj i vanjskoj politici. I dok je u prvom slučaju za ozračje cijele priče bilo upravo presudno nepoznavanje onovremenoga društvenoga i kulturnoga konteksta jer je razmatrano doba razdoblje kada američko društvo doživaljva snažan val liberalizacije, u drugom slučaju njegovo poznavanje postaje presudno za smještanje priče te razumijevanje samoga društvenoga značaja događaja koji je bio puno više od pukoga glazbenoga festivala.
    Svi na Woodstock (Taking Woodstock), red. Ang Lee
    Međutim, Ang Lee nije toliko fasciniran kontrakulturnim pokretom šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća koji je jednim dijelom stasao na teorijskom nasljeđu Reicha i Marcusea, pa njegovo evociranje duha epohe djeluje, moglo bi se bez pretjerivanja reći, podosta čedno i umiveno. Ne bih čak mogao reći kako je posrijedi subjektivno viđenje zanimljivog razdoblja druge polovice dvadesetoga stoljeća jer autor ne razmatra odnos između vlastitoga viđenja događaja i samoga društvenoga konteksta, nego on mahom ostaje skiciran. S druge strane, namjere autora vidljive su – zanima ga ono što se događalo iza kulisa festivala kroz događaje koji su doveli do njegova nastavka, premda na odjavnoj špici stoji kako je film tek nadahnut istinitim događajem, jer oko pouzdanosti i istinitosti Teichbergove knjige još se uvijek vode rasprave i sporovi.

    Za razliku od prethodnih filmova u kojima je nemilosrdno, ali ipak još uvijek suptilno i sa stilom, razotkrivao američke mitove, bilo da se bavio suvremenom obiteljskom tematikom i američkom suburbijom (Ledena oluja) ili povijesnim zabludama (Zajahati s vragom), Lee se u Svi na Woodstock pokazao iznenađujuće zabavljačkim, što u konačnici ne mora značiti ništa loše. Dapače, posrijedi je prilično solidno ostvarenje koje, iako se bavi pozadinom koncerta, uspijeva vrlo uvjerljivo i duhovito uhvatiti duh vremena i društvenih promjena te evocirati onovremenu optimističnu atmosferu.
    Svi na Woodstock (Taking Woodstock), red. Ang Lee
    Naravno, naznake problematiziranja društvene represije, uvijek prisutne u Leejevim filmskim univerzumima, postoje i u ovom djelu, kao i svojevrstan presjek onovremenog uspavanoga, malograđanskoga provincijskoga društva koje se ne može suočiti s pojavom novih političkih i društvenih tendencija, premda u konačnici Svi na Woodstock postaje još jedan u nizu filmova o odrastanju. Eliott tijekom sudjelovanja u organizaciji koncerta te dolazeći u suodnos s različitim mladim ljudima i sam počinje razmatrati svoj egzistencijalni status te položaj u društvu. U tom segmentu film je podosta nalik izvrsnom Koraku do slave (2000) Camerona Crowea jer ga karakterizira izraziti šarm i duhovitost, samo što je Croweov film više, kroz priču o odrastanju i društvenim promjenama, osobno progovarao o neizmjernoj ljubavi prema glazbi kao takvoj. Leeju pak nije toliko do glazbe koliko do samoga ozračja. Doduše, neki od sporednih likova poput Eliottove majke Sonije (Imelda Staunton) ili transvestita Vilme (odlični Liev Schreiber) neopravdano su pretjerano karikirani kako bi u gledatelja izazvali komični učinak te je u navedenom segmentu redatelj ipak pomalo nepotrebno podilazi publici.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 15. kolovoza 2010.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji