
U neprestanom balansiranju između mainstream Hollywooda (Oceanovih 11, Erin Brokovich) i njegovih margina, na kojima je moguće postići nešto više umjetničke i kreativne slobode (Traffic), Steven Soderbergh je izgradio reputaciju jednoga od temeljnih suvremenih srednjestrujaških autora, redatelja koji je nekoć davno Seksom, lažima i videovrpcama (1989) uspio nešto širu publiku odvući u kino da odgleda mali, nezavisni film. Rezimirajući iz današnje perspektive, Soderbergh je možda značajniji filmaš iz razloga što je publici otvorio pristup nezavisnom filmu, nego zbog svojih kasnijih ostvarenja u kojima se često ponašao kao frustrirani nezavisnjak koji želi svu raskoš i blještavilo (ali i široku publiku) visokobudžetnog Hollywooda s jedne strane, a s druge strane ipak nastoji da mu ostvarenja izledaju pretenciozno i inteligentno kako bi sačuvao umjetnički integritet. Međutim, ako zagrebete dublje ispod površine, pretjeranih razlika između Erin Brokovich, Oceanovih 11 ili Traffica nema, osim ako pretenciozno korištenje fotografije, artsy-fartsy eksperimentiranje s različitim kolorističkim obrascima te snimanje različitih segmenata filma u drugačijim nijansama te s različitim vrstama kamere ne smatrate odrazom velike kreativne imaginacije autora.
U razmatranom kontekstu Soderbergov Che djeluje kao sukus autorova opusa koji sažima sva njegova umjetnička i svjetonazorska stremljenja. Treba reći da je nezahvalno pisati o filmu nakon što ste odgledali tek prvi dio istoga u trajanju od dva sata i petnaest minuta, tim više što njegov drugi dio, jednakoga trajanja, predstavlja integralni dio priče, njezin nastavak i svojevrsno zrcaljenje u odnosu na prvi segment, što se očituje kroz samu prostornu dimenziju: Kuba (prvi dio) – Bolivija (drugi dio), te neuspjeh ponavljanja operacije koju pratimo u Che 1. No, filmovi Che 1 i Che 2 su u distribuciji razdvojeni gotovo mjesec dana (s vremenskim odmakom između Zagreba i ostatka Hrvatske) pa se ne mogu (kao što je to bio slučaj na premijeri u Cannesu) pogledati kao cjelina.
Ostvarenje je nastalo na temelju knjige Epizode iz revolucionarnog rata (1963) naslovnoga subjekta, što ne svjedoči samo o autorovoj fascinaciji naslovnim likom, o kojoj ću kasnije nešto više, nego i činjenici kako se u potpunosti nalazimo u vidokrugu lika Che Guevare (Benicio Del Toro) te on postaje jedinom fokalnom točkom filma. S druge strane, redatelj koji je prisutan kao pripovjedač te nastoji posložiti različite segmente priče u koherentnu cjelinu, ne čini nikakav odmak od svoga lika, nego se njegovo i viđenje subjekta stapaju u korist subjektivne vizure samoga Chea. To samo po sebi ne bi trebalo predstavljati problem jer cijeli film nosi poprilično intrigantan lik, revolucionar, liječnik, političar i pisac pa je bilo moguće ostvariti višeslojnu studiju karaktera. Tim više poprilično je iznenađujuća činjenica kako je Ernesto Che Guevara prilično jednodimenzionalno predstavljen u filmu.
Soderbergha ne zanima toliko biografska strana priče pa Che ne predstavlja klasičan holivudski biopic koji kronološki iznosi situacije iz života predmeta svoga razmatranja, kako u javnoj tako i privatnoj sferi, pokušavajući time ostvariti totalnu sliku života jedne figure. Stoga redatelj priču i iznos na dvjema dijegetskim razinama. U prvoj, a možemo je nazvati okvirnom, zbog toga što s male vremenske distance progovara o prošlim događajima i subjektovim promišljanjima o samoj revoluciji, pratimo Che Guevaru tijekom posjeta New Yorku 1964. godine, njegov govor na Skupštini Ujedinjenih naroda te intervju američkoj novinarki Lisi Howard (Julia Ormond).
Navedena razina predstavlja vezivni element cijele priče jer je njom razlomljena druga dijegetska razina, vezana uz nastanak i tijek kubanske revolucije. Kroz dvije razine se tako nastoje oslikati različiti segmenti subjektove ličnosti – kao političara, ratnika i revolucionara te razmotriti njegov svjetonazor premda je autentičnost ono što zapravo nedostaje u portretu Cheova lika. Hakim Bey je ironično utvrdio, osvrćući se na komercijalizaciju Guevarina lika i njegov današnji status ultimativne robne ikone, kako je on Rudolph Valentino svake revolucije, a Soderberghovo portretiranje, čini mi se, podosta podilazi takvom viđenju pa sam redatelj, koji je ujedno i direktor fotografije (iako se potpisao pod pseudonimom Peter Andrews), svojom kamerom gotovo libidinozno prati svaki Cheov pokret, pretvarajući ga u ultimativni seks simbol. I karizmatična glumačka interpretacija Benicija Del Tora (Sin City, 21 gram, Traffic) dala je svoj obol takvom poimanju.
Na poprilično predvidljiv i sebi svojstven način redatelj stvara distinkciju između američke i kubanske dijegetske razine. Prva je snimana crno-bijelom tehnikom, kamerom iz ruke, te nastoji ostaviti dojam autentičnosti, neposrednosti i dokumentarnosti. Druga je snimana tehnikom u boji te mnogo više u stilski neutralnom ozračju, premda u konačnici također ostaje dojam kako bi film bio mnogo efektniji da je kojih dvadesetak minuta kraći.
Dakle, Soderbergh naslovni lik promatra kao fascinirani pubertetlija koji dopušta da mu lik diktira smjer filma umjesto da film i lik budu autorova interpretacija. Stoga je njegov Che zapravo jednodimenzionalni Che za široke mase (kojoj se obraća svojim dubokim rečenicama i promišljanjima tijekom intervjua), filmska replika svoga otiska sa sveprisutne majice, koju nose valjda svi kvazialternativci ovoga svijeta, ne shvaćajući kako su, kao uostalom i redatelj ovoga filma, zaglibili u grotlo narcističke popularne kulture te samo podliježu dijalektici gospodar-rob.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. listopada 2010.