O malom buntovniku

John Lennon: dečko koji ne obećava (Nowhere Boy), red. Sam Taylor-Wood, sklad. Will Gregory, Alison Goldfrapp

  • John Lennon: dečko koji ne obećava (Nowhere Boy), red. Sam Taylor-Wood
    Premda se u priči o Johnu Lennonu, duši vječno popularnog sastava The Beatles, očekuje čuti upravo glazba Beatlesa, film novopečene redateljice, inače konceputalne umjetnice Sam Taylor-Wood John Lennon: dečko koji ne obećava daje nešto drugo. Glazba služi da opiše glazbeno okruženje koje je utjecalo na muzički razvoj mladog Johna Lennona u prvoj polovini pedesetih godina dvadesetog stoljeća, a istodobno služi i kao sredstvo za svojevrsno spuštanje na zemlju (postupno se naime otkriva tko mu je zapravo prava majka – stroga tetka Mimi, ili otkačena, ali emocionalno nestabilna Julia).

    Zbog takvog odnosa prema glazbi, u filmu nalazimo dvije glazbene vrste koje međusobno izrazito razlikuju. S jedne strane, soundtrack pune songovi i instrumentali koje je Lennon u mladosti gutao, a koje su ga navele da (uz majčinu pomoć) najprije nauči svirati benjo, a zatim (uz tetkinu pomoć) kupi prvu gitaru i osnuje skiffle band The Quarrymen (skiffle sastavi u pedesetima koristili su, uz gitare, različite instrumente načinjene u kućnoj radinosti, poput rifljače i špage nategnute na dugački štap u funkciji basa). S druge strane, tu je popratna glazba, uglavnom temeljena na zvuku gudača, koju u ovome filmu potpisuje britanski duo Goldfrapp.
    John Lennon: dečko koji ne obećava (Nowhere Boy), red. Sam Taylor-Wood
    Lennonove uzore nije teško otkriti: u uvodnoj špici svira song Wild One, Jerryja Lee Lewisa, koji odmah uspostavlja ideju dominacije rock and rolla, ali istodobno govori i o samom Lennonu – malom buntovniku kojemu uopće nije stalo do škole. Jedan u nizu mladenačkih ludosti je i pokušaj da iz glazbenog dućana ukrade ploče s pjesmama svog miljenika, Elvisa Presleya, ali zabunom krade pjesme Billie Holiday, koje s gnušanjem baca. No drugi ga mladić (unatoč svom gangsterskom James Dean-looku) upozorava da ipak treba izraziti poštovanje prema glazbi te mu nudi zamjenu za pogrešno ukradenu Billie Holiday: ploču Sreamin' Jaya Hawkinsa na kojoj se nalazi i I Put A Spell On You, pjesmu koju istodobno slušamo na zvučnoj stazi. Takve pjesme, kao i Mr. Sandman u izvedbi Dickieja Valentinea, a koja prati Lennon prvi izlazak s mamom u Blackpool, stvaraju atmosferu laganog, otkačenog života u kojemu cvatu ruže i kojega čak ni teške nesreće (poput smrti dragog tetka Georgea na početku filma) ne mogu pomutiti.

    Međutim, od početka je jasno da je Johnov obiteljski status nekako čudan. I dok redateljica postupno pušta da se natuknuto pitanje u gledateljevoj glavi pretvori u veliki upitnik željan odgovora, zvučna staza polako i sve više propušta u prvi plan popratnu glazbu koju su skladali Will Gregory i Alison Goldfrapp, poznatiji pod imenom duo Goldfrapp. Njihova je glazba, za razliku od ponuđenih pjesama, ozbiljna, ponekad teška, a njezina pojava uvijek upozorava da stvari nisu uopće onakve kakvima se čine. Glazbene kombinacije su, kao što sam spomenula, većinom gudačke, a boja je povremeno obogaćena ženskim glasom (vokal pripada Alison Goldfrapp), harfi i sintetskim instrumentima (koji se čuju samo jedanput, prilikom jednog od odlazaka iz majčine kuće, premda nije isključeno da je duo najveći dio svog skladateljskog posla izveo uz pomoć semplova).
    John Lennon: dečko koji ne obećava (Nowhere Boy), red. Sam Taylor-Wood
    Kako odnos među dvjema ženama postaje kompliciraniji, a prema tome i Lennonov odnos prema rođenoj i surogat majci složeniji, to je veća dominacija popratne glazbe. Međutim, sama se glazba ne usložnjava; umjesto toga, ostaje uporno ozbiljna, povremeno čak depresivna, premda je u nekim scenama osvježena novim ritmovima (na primjer, kada Lennon donosi odluku da će osnovati rock bend – to se najprije čuje u glazbi, jer duo Goldfrapp u tipičnu gudačku osnovicu dodaje ritam koji najavljuje rock ritam električne gitare).

    Premda, dakle, niti jedna (pjesme iz pedesetih) niti druga glazbena vrsta (popratna glazba) po sebi ne donose ništa bitno novo, u filmu John Lennon: dečko koji obećava, zajedno su korištene na zanimljiv, čak pomalo neočekivan način, pri čemu se njihova naglašena odvojenost postepeno spaja, zbog čega zvučna staza kao cjelina postaje glazbeni izraz dviju različitih linija jednog životnog puta.

    © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 29. rujna 2010.

    Read the English version of the text

Piše:

Irena
Paulus