Floria Sigismondi ostala je prije svega zapamćena po stiliziranim i mračnim video spotovima za Marilyn Manson, Davida Bowieja, The White Stripes, Sigur Ros, The Cure i ine, koje je karakterizirala osobito originalna i inovativna redateljska poetika. Poput mnogih svojih kolega i kolegica i ona se odlučila okušati u igranofilmskim vodama, a čini se da izbor glazbene teme njezina prvijenca The Runaways nije niti malo slučajan.
U nastojanju da prikaže nastanak, kratak uspon i još brži raspad tinejdžerskoga ženskoga rock sastava The Runaways sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Los Angelesu, odlučila se za ponešto konvencionalnija redateljska rješenja te pripitomljenje vlastitoga redateljskoga rukopisa, premda izrazita uporaba gornjih rakursa, iskošenih kutova te vrtložnih akrobacija kamere neprestano nastoji ostaviti dojam kaotičnosti i halucinantnosti glazbenoga svijeta u kojem su se nespremne zatekle njezine maloljetne protagonistice, zaustavivši se korak do slave, da upotrijebim naslov simpatičnoga filma Camerona Crowea. Referiranje na Crowea nije slučajno jer se bavio istim razdobljem kao i Floria Sigismondi, no njegov film nije biografski jer se bavi fiktivnim bendom. Autori imaju dodirnih točaka koje se ogledaju u velikoj dozi šarma i topline kojim nastoje zaogrnuti svoje uratke, kao i izrazitim simpatijama prema glazbi i razdoblju koje seciraju, pa oba naslova gotovo da nastoje ostvariti nostalgično ozračje.
Evociranje i portretiranje atmosfere sedamdesetih godina prošloga stoljeća bolja je strana filma. Sama je priča pak prilično i iznenađujuće konvencionalna te prati tipičnu razvojnu liniju u životu svakoga standardnoga benda u rasponu od prvobitnih mokrih snova budućih članova sastava o slavi i uspjehu, preko vrtoglavoga uspjeha ispunjenoga tulumarenjima, seksom, alkoholom i drogom, do konačnoga razlaza uvjetovanog netom navedenim čimbenicima. Floria Sigismondi po pitanju takva slijeda priče nije nikakva iznimka, s time da njezina naracija pati od još jednoga problema – nekonciznosti. The Runaways bi na trenutke želio biti priča o bendu, a s druge strane se na prvo mjesto stavljaju likovi Joan Jett (izvrsna Kristen Stewart) i Cherie Currie (Dakota Fanning), dok se ostali članovi benda uglavnom zanemaruju te su svedeni na puke statiste. Nažalost, u konačnici također ostaje dojam da niti dva centralna lika nisu dostatno osjenčana, nego su tek skicirana. Iz navedenih razloga film ostaje u domeni klasičnoga biopica, koji se tračerski više voli zanimati životnim sudbinama i pikanterijama članova sastava, nego njihovom psihologijom ili njegovom važnošću u navedenom vremenskom razdoblju te kulturološkim i artističkim značenjem za daljnji razvoj kako popularne glazbe tako i glazbene industrije.
Iako možda posrijedi nije bio velik te u konačnici osobito značajan sastav, činjenica kako je skupina djevojaka prvi put oformila glazbenu grupu kako bi svirale rock glazbu koja je po patrijarhalnim stavovima onoga vremena bila isključivo domena muškaraca, svakako je ostavila pionirski trag. I sama Cherie Currie djeluje kao svojevrsna prethodnica Courtney Love, a izvrsna Dakota Fanning ostavlja dojam njezine mlađe inkarnacije, posebice u scenama kad pijana i nadrogirana, razmazane šminke, baulja supermarketom u potrazi za novom bocom votke.
Floria Sigismondi dobro uočava društvene promjene koje se odvijaju u sjeni priče filma – zaokret prema narcističkoj kulturi histerične opčinjenosti uspjehom i zvijezdama popularne kulture s jedne strane, a s druge strane sve veća liberalizacija po pitanju ženskih prava, emancipacija i seksualno oslobađanje, kao i raspad tradicionalne patrijarhalne nukleusne obitelji. Stoga se redateljica puno bolje snalazi kada priču nastoji zaogrnuti blagim feminističkim plaštem, premda iznenađujuće revno pazi da njezine protagonistice uz sve svoje narkomanske i alkoholne sesije ne postanu publici odveć odbojne ili dekadentne, nego upravo suprotno - trebaju svojim šarmom i duhom biti krajnje dopadljive publici, što je svakako u raskoraku sa mnogo širom društvenom problematikom koju autorica nastoji secirati pa bi doza oporosti filmu dobro došla.
Na tu je razinu nadovezana solidno sagledana potka o raspodjeli društvene moći koja se ostvaruje kroz odnos sastava i njihovog menadžera Kima Fowleyja (također izvrsni Micheal Shannon). Priča o emancipaciji postaje samo svojevrsna proizvodnja žudnje kroz nastojanje da se publici ponudi nešto novo što bi u konačnici moglo biti komercijalno izdašno pa djevojke i dalje ostaju u okrilju hegelovsko-lakanovske dijalektike gospodara i roba u društvu u kojem je sve, kako je to rekla Jessica Benjamin, falusno obojeno pa tako i pristup ženskome tijelu. Stoga se kroz samu srž filma zapravo provlači tužna priča o krajnjoj eksploataciji koja je neiskusne članice sastava zatekla te ih pretvorila u najobičnije oruđe producenata kojima je na sceni bila potrebna svježa krv jer se novo i neobično može bolje prodati, čime su naznačene i ne baš svijetle smjernice kojima je popularna glazba krenula u narednim desetljećima.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 11. kolovoza 2010.
