Elfmanova čudesna Alisa

Fimska glazba: Alisa u zemlji čudesa (Alice in Wonderland), red. Tim Burton, sklad. Danny Elfman

  • Alisa u zemlji čudesa (Alice in Wonderland), red. Tim Burton
    Za Dannyja Elfmana i Tima Burtona doista se može reći da predstavljaju onaj tip tima skladatelj-redatelj koji toliko dobro funkcionira da, figurativno rečeno, skladatelj redatelju čita misli i njih pretače u glazbu. Dapače, i gledatelji su već navikli da specifičan vizualni stil Tima Burtona prati specifičan glazbeni stil skladatelja Elfmana. A Elfman je toliko evoluirao da je, od pjevača u sastavu neobičnog naziva The Mystick Knights of Oingo-Boingo, preko zanimljivog filmskog skladatelja koji nikada nije stekao glazbenu naobrazbu, postao vrsnim skladateljem iz čijih se melodijskih, harmonijskih i orkestracijskih ideja mnogo toga može naučiti.

    Posljednji zajednički uradak slavnog dvojica Burton-Elfman, Alisa u zemlji čudesa vrhunac je Elfmanovog glazbenog stvaralaštva dosad. Ovdje bi se možda mogla izuzeti čudesna Serenada Shizofrana, skladateljev više nego uspješan pokušaj pisanja glazbe za koncertni podij. No Alisa nosi mnogo od Serenade: raskošnu orkestraciju, čestu upotrebu dječačkih glasova, bogato isprepletanje orkestralnih dionica (pri čemu neki dijelovi, zbog tipičnih ostinatnih figura, zvuče gotovo minimalistički) te vješto razvijanje melodije (odnosno, melodija – no ipak je u Alisi u prvom planu jedna, glavna tema, koja ujedno funkcionira kao specifično tretiran lajtmotiv glavne junakinje). Iz svega ovoga proizlazi nevjerojatno bogat orkestralni kolorit, čija zvukovna harmonična šarolikost u potpunosti odgovara bogatstvu boja u koje su, vjerujem, zaljubljeni svi obožavatelji Burtonovih filmova i Elfmanove glazbe.
    Alisa u zemlji čudesa (Alice in Wonderland), red. Tim Burton
    Premda duboki poznavatelji Elfmanova opusa pronalaze u ovoj partituri reminiscencije nekih njegovih iznimno uspješnih glazbi (npr. Batman, Edward Škaroruki, Predbožićna noćna mora), Alisa u filmu djeluje toliko promišljeno, a na soundtracku toliko cjelovito (poput neke nove Serenade Shizofrane) da je teško zamisliti kako je u stvarnosti nastajala u posljednji trenutak i kako su neke odluke (poput odluke da herojska tema koja se trebala pojaviti samo u drugom dijelu filma, postane glavna tema filma, odnosno Alisina tema, ili odluke da se ta tema ne upotrijebi isključivo u instrumentalnoj varijanti, nego da se povremeno umetne tekst, odnosno Alisino ime) također donesene u posljednji trenutak.

    To je, vjerujem, upravo rezultat dugogodišnjeg iskustva i skladateljevog čitanja misli redatelju. Burton i Elfman se toliko dobro slažu da ih u kreativnim zamasima ne mogu zaustaviti nikakvi filmski rokovi. Doista je nevjerojatno koliko partitura – koja se na CD-u sluša gotovo kao koncertno glazbeno djelo – odlično funkcionira u filmu: koliko je s jedne strane nenametljiva, a koliko s druge strane pospješuje osjećaj šarolikosti i oniričnosti fantazije u koju je Burton, prema vlastitoj interpretaciji, preodjenuo metaforički složen književni predložak Lewisa Carolla.

    © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 24. srpnja 2010.

    Read the English version of the text

Piše:

Irena
Paulus