Plavetnilo neba i mora

Čovjek na žici (Man on Wire), red. James Marsh, Zaljev (The Cove), red. Louie Psihoyos

  • Čovjek na žici (Man on Wire), red. James Marsh
    U lipnju 2010. navršilo se godinu dana otkako je zagrebačko kino Croatia, tada preimenovano u Dokukino Croatia, postalo prvo kino u Hrvatskoj specijalizirano isključivo za prikazivanje dokumentarnih filmova.

    Prihvatimo li, barem uvjetno, ideju da su bez obzira na sve raznovrsnosti tumačenja njihove relevantnosti, Oscari još uvijek najuglednije i od svakog filmaša najžuđenije nagrade u svijetu filma, možemo reći da su nam za prvu godišnjicu djelovanja Dokukina ponuđena dva najbolja dugometražna dokumentarca iz protekle dvije godine. Riječ je o britansko-američkom filmu Čovjek na žici (90 min, 2008.) koji je Oscarom za najbolji dugometražni dokumentarac nagrađen 2009. i američkom filmu Zaljev (92 min, 2009), istim priznanjem ovjenčanom početkom ove godine.

    Oba filma distribuira udruga Restart, pod čijim je vodstvom i organiziran dokumentarni program Dokukina Croatia, a filmovi igraju ili su igrali i u zagrebačkom kinu Europa, pulskoj dvorani Valli, karlovačkom Mikrokinu i riječkom Art kinu Croatia i to u okviru male revije jednostavno nazvane Tri dokumentarca u kojoj se, uz spomenute, prikazuje i Kapitalizam: Ljubavna priča, najnoviji film najglasovitijeg dokumentarista 21. stoljeća, također Oscarovca, Amerikanca Michaela Moorea.

    Čovjek na žici britanskog redatelja Jamesa Marsha opisuje neobičan pothvat francuskog hodača po žici Philippea Petita iz 1974. Uz pomoć nekolicine suradnika Petit je razapeo žicu između krovova netom dovršenih tada najviših nebodera na svijetu, tornjeva Svjetskog trgovačkog središta u New Yorku i uspješno njome prehodao čak osam puta, na visini od oko 450 metara, bez ikakve zaštite i osiguranja, bez medijske pompe, samo za svoj gušt. Nakon toga je uhićen i ubrzo pušten. Uspjeh filma nagrađenog s tridesetak međunarodnih nagrada u nas možemo doživjeti i s određenim nacionalnim ponosom, jer njegov je snimatelj, odnosno ravnatelj filmske fotografije Igor Martinović, Hrvat koji je diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a od 1993. živi i radi u Sjedinjenim Državama.
    Čovjek na žici (Man on Wire), red. James Marsh
    Zaljev u fascinantno kompetentnoj režiji 52-godišnjeg debitanta, Amerikanca Louiea Psihoyosa, ukazuje na to kako u japanskom mjestašcu Taiji cvate okrutan lov na dupine i kako je hvatanje i prodaja tih inteligentnih sisavaca bilo zabavnim parkovima bilo ribarnicama djelatnost koju bi trebalo ukinuti. Glavni je junak Zaljeva 68-godišnji Amerikanac Richard O'Barry, čovjek koji je početkom 1960-ih godina ulovio i dresirao dupine za popularnu televizijsku seriju Flipper. Na taj je način nehotice i posredno pokrenuo multimilijunski posao tzv. morskih svjetova, zabavnih akvaparkova s dupinima kao glavnim atrakcijama. Kada je koju godinu potom shvatio da su dupini u zatočeništvu vrlo nesretni, O'Barry se posvetio aktivističkoj djelatnosti kojom, dakako bezuspješno, već desetljećima nastoji uvjeriti svijet kako je dupinima mjesto u prirodi, a ne u bazenu.

    Osim što su najsvježiji cjelovečerniji dokumentarni dobitnici Oscara, Čovjek na žici i Zaljev dijele još nekoliko zajedničkih osobina, a iz kojih se, uz ostalo, može ponešto zaključiti o ukusu i filmskim poimanjima članova Američke akademije umjetnosti i znanosti koji ga dodjeljuju.

    Riječ je o vrhunskim, besprijekorno i darovito izvedenim ostvarenjima koja nisu namijenjena samo skupinama kao što su, primjerice, izraziti filmofili ili izraziti ljubitelji dokumentaraca, nego publici koju se naziva najšire gledateljstvo. Odnosno, filmotvorci su se nesumnjivo trudili oblikovati djela koja će lako osvojiti pažnju i naklonost bilo koga tko voli otići u kino i tu se, da tako kažemo, dobro zabaviti. Istovremeno, iako pitki i uzbudljivi, ni Čovjek na žici, niti Zaljev nisu površni i isprazni medijski proizvodi, nego ozbiljna i angažirana ostvarenja koja se bave temama itekako vrijednima pažnje i dokumentarističkoga proučavanja te to čine bez kompromisa i bez ustupaka. Odnosno, bez onih kompromisa i ustupaka na koje se ne bi moglo donekle zažmiriti.
    Čovjek na žici (Man on Wire), red. James Marsh
    Oba filma nude pregršt audiovizualnih informacija, napravljeni su u već godinama, ako ne i desetljećima modernom dinamičnom montažnom ritmu, s obiljem uglavnom kratkih kadrova snimljenih najčešće iz atraktivnoga kuta ili u atraktivnom pokretu kamere. U za dokumentarac manje-više standardnom postupku spretno spajaju svježe snimke s arhivskima, a sadržajnu i formalnu uzbudljivost podupiru uporabom animiranih umetaka te uočljivim korištenjem slike obrađene na raznovrsne načine – ima tu snimaka koji su predstavljeni u crno-bijeloj tehnici, u zeleno filtriranih noćnih scena, sivkaste negativ-slike, ubrzanog, usporenog i pokreta unatrag, uporabe raznih maski, podijeljenog ekrana, krupnozrnate fakture i kojekakvih drugih djelotvornih dosjetki.

    Najuočljivije, pak, posebno obilježje oba filma, i Čovjeka na žici i Zaljeva, jest da su dobrim dijelom oblikovani poput kakve kriminalističke napetice, žanra koji kod spomenute tzv. najšire publike obično nailazi na vrlo dobar odjek. Pripomenimo da taj kriminalistički motiv nije uveden kao kakvo silom nametnuto scenarističko ili redateljsko rješenje, nego da je uistinu prirodan dio priče i sadržaja i jednog i drugog filma. Ekipa okupljena oko francuskog hodača na žici Philippea Petita u Čovjeku na žici osvajanje je tornjeva Svjetskog trgovačkog središta doista morala planirati pomno poput kakvih ne samo filmskih pljačkaša banaka, baš kao što je i ekipa okupljena oko Richarda O'Barryja i Louieja Psihoyosa u Zaljevu morala besprijekorno isplanirati svoj filmsko-aktivistički upad u zabranjeno područje japanskog ribarskoga zaljeva-klaonice. Uistinu, oba su pothvata mogla završiti kobno – uhićenjima, zatvorskim kaznama ili čak smrću - baš kao da je riječ o pravim kriminalnim djelima. I, uistinu, sekvence planiranja i priprema u oba su dokumentarca izvedene vrsno kao u nekom od boljih holivudskih krimića, odnosno filmova pljačke. Kako je već negdje spomenuto, Čovjek na žici mogao bi se opisati kao akrobatska Džungla na asfaltu, a Zaljev kao, primjerice, ekološki Oceanovih 11.

    Čovjek na žici (Man on Wire), red. James MarshU Čovjeku na žici pritom osobito zadivljuje kako su igranofilmske rekonstrukcije dijelova priče – one koje u dokumentarcima uobičajeno bodu oči kao površno izvedeni, loši igrani umeci – bešavno spojene s autentičnim arhivskim snimkama, do mjere da ne razaznajemo što je novi, a što stari materijal. Posebno valja pohvaliti fascinantnu činjenicu da je redatelj za tumače uloga mladih protagonista pronašao glumce nevjerojatno slične sada već nekoliko desetljeća starijim stvarnim protagonistima. U Zaljevu, pak, dodatno uzbuđenje osobite vrste izaziva činjenica da filmaši snimaju sami sebe kako konspirativno kuju planove čije je ostvarenje dio istog tog filma.

    Oba filma neizravno, ali i neosporno veličaju aktivnu poduzetnost, djelatni individualizam kakav se najčešće povezuje s tzv. tipičnim američkim duhom. Jer, i junaci Čovjeka na žici i junaci Zaljeva sa samozadanim se idealističkim ciljevima suočavaju na svoju ruku, odlučnošću, upornošću i pragmatičnošću karakterističnima za pothvate i djelovanje mitskih – ili pak stvarnih – pionira Divljega zapada. Zanimljivo je pritom kako se i jedni i drugi manje ili više oglušuju o slovo zakona te čine nešto što zacijelo nije zlo, ali isto tako nije ni zakonito, barem ne ondje gdje to čine.

    Iako je, dakle, riječ o filmovima kojima se doista ništa ne može ozbiljnije zamjeriti, zanimljivo je uočiti kako su članovi Američke akademije umjetnosti i znanosti svoje glasove dali upravo dokumentarcima koje ponajprije obilježava to što su izvedbeno i sadržajno maksimalno bliski igranim filmovima. I to onima najtipičnijima za holivudsku srednju struju, onima od kojih se očekuje da budu komercijalno iznimno uspješni, onima koje Hollywood najradije proizvodi. Dakle, kad je riječ o Oscaru i u dokumentarnom se filmu, barem trenutačno, cijeni svojevrsna žanrovska profiliranost, akcijski duh, fabulativnost, jasnoća u predstavljanju glavnih junaka, jasnoća u postavljanju i rješavanju problema, jasnoća poruke, jasno izražen poticaj na djelovanje, kao i ono što možemo nazvati ljepotom pakiranja ili dobrim dizajnom. Dakako, ništa od toga nije loše i sve navedeno pripada u razred filmskih i filmotvoračkih vrlina.
    Zaljev (The Cove), red. Louie Psihoyos
    No, usporedbe radi, prisjetimo se nekih od najimpresivnijih dokumentarnih filmova snimljenih posljednjih godina koji se nisu držali netom navedenih smjernica. Onih koji su svoje itekako dojmljive i intelektualno, pa i djelatno poticajne svjetove izgradili bez izravnog davanja uputa gledatelju, meditativnim postavljanjem pitanja i upozoravanjem na određena stanja i okolnosti, bez izrazito izdvojenog glavnog junaka, s vrlo labavom fabulom ili čak bez nje. Onih koji se prema gledatelju ne postavljaju poput dobrog i vještog predavača, kao što to čine Čovjeka na žici i Zaljev, nego poput dobro potkovanog sugovornika koji nudi svoje znalačko mišljenje, ali gledatelju prepušta da u toj komunikaciji sam izgradi vlastito.

    Kao primjere takvih spomenimo Uzmimo lovu (Let's Make Money, 2008) Erwina Wagenhofera i Smrt radnika (Workingman's Death, 2005) Michaela Glawoggera, dva vrhunska austrijska dokumentarca koja se bave temom globalizacije i neoliberalnog kapitalizma. Ili, pak, šačice najsvježijih filmova prikazanih na ovogodišnjem, 6. međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox – kineskih Žalba (Petition: La Cour des Plaignants, 2009) Zhaoa Lianga i Zadnji vlak (Last Train Home, 2009) Lixina Fana, švicarskoga Zvuka insekata (The Sound of Insects – Record of a Mummy, 2009) Petera Liechtija, škotskoga Na rubu sna (The Edge of Dreaming, 2009) Amy Hardie ili nizozemskoga Igrača (The Player, 2009) Johna Appela. U tim se azijskim i europskim filmovima teme kao što su okoštalost birokracije, borba malih ljudi za svakodnevno preživljavanje, odnos bogatih prema siromašnima i vladajućih prema nevladajućima, suočavanje pojedinca sa smrću ili s autodestruktivnom strašću, razmatraju kroz neku vrst promatračkog raščlanjivanja, bez eksplicitnog zalaganja za nešto ili protiv nečega. Temeljno nastojanje autora je uočiti, izdvojiti, proučiti i pokušati razumjeti određene životne pojave i okolnosti.

    Bez obzira na razloge, činjenica je da niti jedan od tih briljantnih filmova nije niti nominiran za Oscara. Donekle uopćeno govoreći, vrlo je vjerojatno da je jedan od važnijih uzroka tome upravo taj tzv. europski, odnosno azijski autorski pristup koji se Amerikancima čini odveć neodređenim i kompliciranim. Umjesto da popu kažu pop, a bobu bob, da jasno odrede tko je dobar, a tko zao i da točno pokažu na koji način se odvija borba između ta dva ekstrema te da na kraju po mogućnosti pobijedi dobro ili da se pobjeda dobra barem prikaže mogućom ili vjerojatnom – kao što to zahtijeva najdraži holivudski model – ovi Europljani i Azijci petljaju, fitilje i okolišaju, a gledatelj nakon odgledanog filma možda postaje još zbunjeniji no što je bio. Uz to, opterećen novim informacijama i problemima za koje nije dobio upute o rješavanju.
    Zaljev (The Cove), red. Louie Psihoyos
    Vrativši se na Čovjeka na žici i Zaljev, u tom smislu pripomenimo sljedeće. Zaljev kao predstavnike dobra vrlo jasno određuje filmaše-aktiviste, a kao predstavnike zla Japanske ribare protiv kojih se ovi prvi bore. Naravno, budući da nije riječ o simplificiranoj propagandi, nego o izvrsnom filmu, problematika je dobro razrađena i uslojena te zahvaća razmjerno širok društveni, globalni i povijesni kontekst. Sa Čovjekom na žici stvar je malo kompliciranija. U njemu nema podjele na dobro i zlo, no cjelokupni je ton filma je ugođen tako da je nedvojbeno kako je glavni lik Philippe Petit čovjek čijem se individualizmu, dosjetljivosti, upornosti i vještini trebamo diviti i čije djelovanje trebamo usvojiti kao pozitivno. Jer, ne zaboravimo da bi se mogao napraviti jednako dobar film u kojem bi se o smislu i svrhovitosti njegovih barem donekle bizarnih pothvata puno više dvojilo.

    Ovu malu europsku raspravu možda bi bilo dobro zaključiti pokušajem američke jasnoće. Pitanje uvjetno rečeno meditativnosti ili fabulativnosti nije pitanje konačne kvalitete, nego osobnih sklonosti autora, odnosno gledatelja. Ovisno o darovitosti filmotvoraca i jedan i drugi pristup mogu uroditi i vrhunskim i nemuštim ostvarenjima. Može li se reći da je Flemingov Zameo ih vjetar bolji ili lošiji film od Bergmanovih Divljih jagoda? Ili da je Hustonov Malteški sokol bolji ili lošiji od Bunuelove Ljepotice dana?

    Dakle, ugođeni više po ukusu i principu kojeg smo ovdje nazvali američkim, Čovjek na žici i Zaljev odlični su dokumentarci koje svakako vrijedi pogledati, a hoće li na nekoga ostaviti povoljniji i jači dojam od, primjerice, spomenutih Uzmimo lovu ili Žalbe, ovisi ponajprije o osobnim preferencijama.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 4. srpnja 2010.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji