Bez narativne konciznosti

Zakon ulice (Brooklyn's Finest), red. Antoine Fuqua

  • Zakon ulice (Brooklyn s Finest), red. Antoine Fuqua
    Dvije temeljne prezentacije New Yorka danas u američkom filmu mogli bismo svesti na dva dijametralno suprotna pola: prvi predstavlja filmska ekranizacija popularne televizijske serije Seks i grad, a drugu bi mogao zrcaliti upravo film Zakon ulice Antoinea Fuque. U prvome slučaju navedeni je urbani lokus sveden na svojevrsno mitsko ozračje, svijet pun glamura i užitka koji je u tolikoj mjeri narcistički usmjeren na sebe te konzumeristički opsjednut skupim brandovima obuće, odjeće i hrane da ih se naprosto treba pod svaku cijenu posjedovati. U isto vrijeme djeluje i kao imaginarno područje izvan ovoga svijeta, mjesto na kojem bi navodno bilo lijepo živjeti jer je, čini se, svjetlosnim godinama udaljeno od svih svakodnevnih problema koji muče obične ljude koji si ne mogu priuštiti Louis Vuitton torbicu koja košta koliko i njihova polugodišnja plaća. S druge strane, svijet kojega prikazuje Fuqueov film nudi sasvim drugu sliku, kojem su svaki glamur i raskoš strani, a njegov je New York grad zaboravljenih kvartova u kojima prevladava asfalt, krv, nasilje, kriminal te kronično beznađe.

    Kao što u prvoj navedenoj predodžbi svi problemi bivaju tek naznačeni kako bi samo naoko i površinski pomutili idiličnu sliku jer junakinjama eventualne nedaće predstavljaju višak kilograma i pitanje vjenčanicu kojega modnoga dizajnera odjenuti na vjenčanju, otkrivajući krajnje dosege jednodimenzionalnoga čovjeka narcističke kulture kasnoga kapitalizma, tako u drugom slučaju u životima redateljevih protagonista ne postoji niti jedna svijetla točka, nego tek krajnje beznađe, očaj te borba za golu egzistenciju. Problem obiju predodžbi postaje činjenica da idu odveć u krajnost.
    Zakon ulice (Brooklyn s Finest), red. Antoine Fuqua
    U Zakonu ulice Fuqua zapravo nastavlja tamo gdje je s Danom obuke (2001) stao prije gotovo desetak godina, kada je nakon razvikanoga filma (zbog oskarovske uloge Denzela Washingtona) ipak krenuo u manje ambiciozne vode snimivši beskrivni akcić Suze boga Sunca (2003) za ocvaloga Brucea Willisa te ljetni popcorn Kralj Arthur (2004) za producenta Jerryja Bruckheimera, kralja filmskoga treša. Redatelj se stoga ponovno opredijelio za žanr policijskoga trilera u kojemu je postigao najbolji učinak, a radnju smjestio u urbanu džunglu na asfaltu, s time da je ovoga puta Los Angeles zamijenio upravo New Yorkom.

    Naočigled, u filmu je zahvat u građu dodatno ambiciozniji nego u Danu obuke jer se priča dodatno usložnjava uvođenjem triju narativnih linija kojima se nastoji postići mozaičan učinak te dati presjek kaotičnoga policijskoga života, kako profesionalnoga tako i privatnoga, na kriminalnim ulicama Brooklyna, čime se gledatelja izravno pokušava uvući u egzistencijalnu situaciju protagonista. Za razliku od spomenutoga Dana obuke, akcijski prizori ovdje su svedeni na minimum nauštrb pokušaja da se oslikaju odnosi među protagonistima, različite zakulisne igre centara moći, te secira život bruklinskoga kriminalnog miljea kao i socijalni kontekst priče, što u sjećanje priziva, kao i s njegovim prethodnim filmom, socijalno angažirane filmove crnačkih redatelja s početka devedesetih godina dvadesetoga stoljeća: Johna Singletona (Boyz`n`Hood), braće Hughes (Opasni po društvo, Mrtvi predsjednici) i Spikea Leeja (Gradska džungla, Učini pravu stvar).
    Zakon ulice (Brooklyn s Finest), red. Antoine Fuqua
    Pritom redatelj tretira uzavreli njujorški asfalt kao metaforu urbanoga života, a sve je začinio popriličnom dozom pesimizma i bezizlaznosti, vodeći svoje protagoniste opskurnim kafićima, sumnjivim stanovima i zapuštenim ulicama američkoga urbanoga geta, premda sve u konačnici ostaje podosta beskrvno i već nebrojeno puta viđeno. U tom je kontekstu čak i imenima impresivna glumačka postava ostala sasvim slabo iskorištena. Svakako iskače Ethan Hawke (Dan obuke), koji je svom liku uspio utisnuti snažnu i potrebnu dozu neurotičnosti. Don Cheadle (Traffic) nezainteresirano šeće kroz film, dok Richard Gere i dalje bez obzira na ulogu i film ima uvijek istu ekspresiju koja opasno tendira postati facijalnim grčem. Wesley Snipes (Blade) je dobio sasvim nerazrađenu i slabo napisanu ulogu, a Ellen Barkin (More ljubavi) i Vincet D`Onofrio (Čudni dani) zaslužuju uloge koje ih neće svoditi na puke aktante priče.

    Jedna se narativna linija tako dotiče Sala (Ethan Hawke), policajca na rubu živčanoga sloma, koji živi u nezavidnim uvjetima s četvero djece i još dvoje na putu te astmatičnom suprugom, što ga prisiljava da i sam prijeđe s one strane zakona. Druga je vezana uz Tanga (Don Cheadle) koji kao undercover policajac radi infiltriran u bruklinski kriminalni milje, a Eddie (Richard Gere) je depresivni, umorni i isluženi policajac koji zadnjih tjedana prije mirovine mora obučavati novake. Tri priče predstavljaju tri policijska iskustva, međutim i iz ovako letimično navedenoga njihovog sadržaja, nije teško primijetiti kako je redatelj pokupio valjda sve stereotipe i klišeje policijskih trilera te ih integrirao u svoju priču. Sustav koji dovoljno ne cijeni i ne plaća policajce, problematični doušnici, isluženi policajci pred mirovinu koji su svoj radni vijek odradili nezamjetno, opća su mjesta žanra kojima redatelj nije uspio udahnuti novi život pa navodni hiperrealizam čiji dojam film nastoji postići prije završava u svojevrsnoj mračnjačkoj karikaturi.

    Zakonu ulice također nedostaje narativne konciznosti jer tri priče nisu najsretnije izbalansirane pa cjelina djeluje predugačko i nedovoljno čvrsto povezana, a i scenarij Michaela C. Martina nije dovoljno usredotočen. U samoj je završnici Fuqua već posve pogubio (narativne) konce iz ruku, što je dovelo do nepotrebno trivijalne i odveć dramatične kulminacije filma.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. lipnja 2010.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji