Animacijski dnevnici

20. Animafest, svjetski festival animiranog filma, Zagreb, 1. – 6. lipnja 2010., Veliko natjecanje 4 i 5

  •  Logorama, red. François Alaux, Hervé de Crécy i Ludovic Houplain
    Uz uglavnom vrsne naslove prva tri bloka Velikog natjecateljskog programa ovogodišnjeg Animafesta, četvrti i peti dan ne samo da su kvalitativno opali nego su i mahom prikazali hermetičnije – apstraktnije i eksperimentalnije crtačke forme. Uz vrhunac mučenja gledatelja u čak desetominutnom austrijskom Stroboskopskom šumu Manuela Knappa, u sličnoj su se kategoriji našli i ruska Apstrakcija Alekseja Dimitrijeva, a donekle i kanadski Playtime Stevena Woloshena i koprodukcija Kanade, Švicarske i Francuske Retuširanja cijenjenog Georgesa Schwizgebela (pri čemu u potonjoj autor pokušava proniknuti u tajnu pokreta samog, poigravajući se percepcijom gledatelja i prezentacijom crteža istoj, uglavnom se oslanjajući na konkretnu metamorfozu uobličavanja i razobličavanja).

    Lipsettovi dnevnici, red. Théodore UshevOsim u prethodnome tekstu o Velikom natjecanju 3 spomenutog Luisa Cristóbala Leóna, Nilesa Atallaha i Joaquína Cociñe, koji koriste mračan ton i imagnarij bajke u svojem sugestivnom prikazu djetinjstva, u 4. i 5. bloku svakako su se izdvojili Lipsettovi dnevnici Kanađanina Théodora Usheva, rotoskopski obrađeni crteži na papiru sepijastih tonova, vibrantna studija turbulentne imaginacije kultnog avangardnog ekspresionističkog filmaša Arthura Lipsetta (u glasovnoj interpretaciji Xaviera Dolana), s naglaskom na mahom agresivan zvuk, kakav je umjetnik signifikantno istraživao u svojim radovima; kako Lipsett tone u psihozu i ka samoubojstvu, Ushevljev primarno elegičan rad postaje sve halucinantniji i bizarniji, sa svojevrsnom karnevalesknom kvalitativnošću i gotovo hartcranovsko/richarddaddovskom nostalgičnošću/vizionarskom opsesivnošću kakve su nedvojbeno krasile i hipersenzibilnog Lipsetta.

    Pakleni pijetao, red. Xu An i Xi ChenOzbiljan i elaboriran rad jest i kineski Pakleni pijetao Xu Ana i Xi Chena, dvodimenzionalna kompjuterska animacija evidentno oslonjena i baštinjena iz suvremene škole dječje ilustracije; koja u pozadini nosi težinu odrastanja prilagodbom svijetu odraslih, prikazanu kroz ultimativan, mučan čin gutanja umirućeg zrikavca od strane malog junaka. Talentirani Britanac Stephen Irwin predstavio se teškom i žalosnom pričom iz života deformacija, mučenja i sakaćenja odbačena psa, predstavljenom stripovski simultano, nizom dvodimenzionalnih crno-bijelih animacija u jednom kadru; crvene mrlje krvi jedini su proplamsaji boje. Uznemirujuć je i film kontroverznog japanskog umjetnika Keija Ôyame Sapun za ruke izblijedjele palete boja, koji individualističko-opskurnim progovara o ljudskoj krhkosti; a plavičastobijeli kolorit koristio je i Camillelvis Théry u svom prvijencu rađenom tintom na papiru i bojom na filmu Inukshuku – zanimljivoj burleski koja bi bila puno bolja da se autor uspio otrgnuti porivu za ponekim općim mjestima karakterizacije. Inuitski svijet megalitskih kamenih nakupina inukshuka – ljudskih simboličkih supstituta, Théry lijepom uporabom boje i zvuka sporadično uspijeva zaogrnuti dozom stephenmackeyevske vizije eskimske ljupkosti; ipak, sa sasvim sebi svojstvenim i istinski zanimljivim vođenjem linije crteža.
    Sapun za ruke, red. Kei Ôyama
    Domaći pobjednik Prvog festivala hrvatskoga animiranoga filma - Moj put nagrađivanog Veljka Popovića i vrhunskog ilustratora Svjetlana Junakovića, drugi je hrvatski film prikazan u Velikom natjecanju Animafesta, a preostala tri od ukupno 39 prikazanih naslova konkurencije jesu satirički pogled na pad Berlinskog zida Esterhazy Izabele Plucinske iz Poljske, rađen lutkama u glini te dva kojima se publika pokazala izrazito sklona – francuski dobitnik Oscara 2010. Logorama Françoisa Alauxa, Hervé de Crécyja i Ludovica Houplaina, znanih kao Kolektiv H5 te estonski Dialogos Ülo Pikkova. Debitantska Logorama ultra-nasilan je prikaz suvremene korporativne kulture brendovskih logoa, ukomponiranih u tarantineskni film potjere koji se pretvara u film katastrofe, s likovima znanima nam iz reklama (tako su tu i mr. Musculo i Haribo dječačić, maskote Michelina, Pringlesi i m&m-ovi te Mc'Donaldsov klaun kao glavni negativac, dok galaksijom plutaju i opet duhoviti planeti – Google, Mastercarsds, Pepsi i Milky Way), oslikan flomasterovski žarkim bojama, kontrastiran s pjesmama à la Sinatra, bivajući svojevrsnom subverzijom i ironijsko-humornim slijednikom Zeitgeista. Pikkovi crteži na filmskoj vrpci Dialogos pak bave se nesporazumima u komunikaciji; ljudima koji ne čitaju i stoga krivo interpretiraju izgovorene riječi, što dovodi do svojevrsnog izokrenutog svijeta, ironiziranih bajki i hibridnih bića; nažalost, dobra ideja karikaturalnog i apsurdnog bagatelizirana je autorovim skatološkim (vrlo adolescentskim) motivima i sporadično nejasnim asocijativnim nizovima.
    Moj put, red. Veljko Popović
    Tako je kratkometražno izdanje ovog nacionalno omiljenog festivala u svom Velikom natjecanju pokazalo uistinu golemu većinu kvalitetnih naslova, donijelo pozitivnu kozmopolitsku atmosferu u centar grada, te unatoč sve širem pristupu internetu i mogućnosti gledanja kratkometražne animacije putem tog medija, prezentiralo još uvijek popriličan broj naslova koji prkose konvencionalnom mainstream filmu i koje se može vidjeti isključivo na ovakav, festivalski način.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 6. lipnja 2010.

Piše:


kritike i eseji