Kako ostati čovjek?

Cesta (The Road), red. John Hillcoat

  • Cesta (The Road), red. John HillcoatKnjiga iskupljenja braće Hughes ima podosta dodirnih točaka s Cestom australskoga redatelja Johna Hillcoata (The Proposition), inače najpoznatijega kao autora videospotova za Nicka Cavea i Bad Seeds. Čini se tako da su se Hughesovi podosta nadahnuli kako Hillcoatovim filmom tako i romanom Cormaca McCarthyja, kojega je australski filmaš zapravo ekranizirao, premda su svoj uradak odlučili zaogrnuti snažnom biblijskom simbolikom. Njihov protagonist, osim što je bogočovjek, treba biti i junak kako bi publika dobila svoju prijeko potrebnu porciju zabave. Pojedine su situacije i scene u Knjizi iskupljenja, kao i cjelokupni vizualni štih filma, gotovo u potpunosti preslikani iz Ceste, samo što su Hughesovi cijelu situaciju dodatno zapakirali u raskošno CGI ruho. Hillcoat je pak imao sasvim drugačije namjere te je nastojao ostvariti dojam realistične, brutalne i prljave postapokaliptične budućnosti, izbjegavajući akcijsku pirotehniku i atraktivnost nauštrb portretiranja svojih protagonista te njihovog položaja u svijetu kroz niz dugih, monotonih i smirenih kadrova koji djeluju anestezirano kao i svijet budućnosti kojega predočavaju.

    Cestu tako možemo iščitavati kao emocionalnu studiju odnosa između oca i sina, smještenu u postapokaliptični svijet budućnosti, nakon što je nepoznata kataklizma zadesila zemlju te je gotovo uništila. Međutim, u svojoj biti film je mnogo više protkan odisejevsko-prometejskim nitima, pa protagonisti, krećući se kroz nezavidna i opasna područja, moraju proći niz iskušenja kako bi došli na jug zemlje, prostor koji u bezličnom i nehumanom svijetu postapokaliptične zemlje djeluje kao svojevrsno mitsko utočište. Otac na taj način postaje svojevrsni odisejski tip junaka koji kroz iskušenje i potiskivanje animalnih nagona u svijetu koji je doživio regresiju na životinjski stadij, gdje svatko vodi brigu isključivo o tome da zadovolji primarni nagon za samoodržanjem, želi sačuvati vlastitu humanost te prenijeti osnovne civilizacijske pobude na sina.
    Cesta (The Road), red. John Hillcoat
    Tu Hillcoatova parabola o očuvanju humanosti postaje podosta plitka i očita. Osnovni civilizacijski tabu postaje kanibalizam pa uspjeti preživjeti u svijetu bez hrane a da se ne jede ljudsko meso predstavlja svojevrsni trijumf ljudskoga, premda film sugerira kako je lako biti čovjekom u našem svijetu komoditeta i razvijene tehnologije, ali kada sve naše skupe igračke zakažu, nastaju nepremostivi problemi. U tom kontekstu sin postaje svojevrsna prometejska figura jer u svom srcu mora nositi vatru – simbol nade i prevladavanja postojećega stanja, a time treba utjecati i na druge ljude s kojima eventualno dolazi u interakciju. Općenito se vatra kao lajtmotiv provlači cijelim filmom.

    Navedeni odnos između oca i sina ponajviše funkcionira zbog vrlo dobrih glumačkih kreacija Vigga Mortensena (Nasilju je kraj, Gospodari prstenova) i Kodija Smitha McPheeja. Mortensen je uspio dobro izbalansirati moralne i psihološke preturbacije vlastitoga lika koji je s jedne strane zaštitnički otac koji zna da treba biti hrabar, iako istodobno osjeća neizmjerni strah, a s druge strane pod svaku cijenu nastoji ne pasti na puku animalnu razinu, što okruženje katkad zahtijeva.

    Cesta (The Road), red. John HillcoatZnakovito je što u Hillcoatovu filmu nema jednog upečatljivog negativca jer se cijeli svijet pretvorio u klopku. Štoviše, osim oca i sina nema niti drugih bitnih likova, jer svi likovi s kojima dvojac dolazi u interakciju slučajni su suputnici ili osobe poput njih koje traže utočište i hranu. Na taj način autor postiže poprilično depresivan i klaustrofobičan učinak jer silna pustoš s kojom su protagonisti suočeni postaje svojevrsni teret koji ih nepodnošljivo pritišće te im sugerira kako su sami i u potpunosti prepušteni sebi. Taj segment atmosferičnosti vjerojatno je ponajbolja strana filma jer se neprestani osjećaj nelagode i anksioznosti provlači filmom od početka do kraja.

    Vizualni stil filma u potpunosti je vesternovski, samo što je vesternovska ikonografija kojom je zaogrnuta priča o dvoje osamljenih putnika koji nastoje snagom vlastite volje promijeniti svijet bezakonja, transponirana u postapokaliptično okruženje čiji zaštitni znakovi postaju napuštene provincijske kuće pune kanibala, razrušeni nadvožnjaci, jezivi tuneli, prljava kiša i vječno oblačno nebo, pa Cesta na neki način djeluje kao postapokaliptična verzija prethodnoga redateljevog filma, vesterna The Proposition. Vizualnost filma te frustrirajuća sporost ritma svakako korespondiraju s ostvarivanjem same atmosferičnosti i nastojanjima protagonista da i dalje ostanu ljudi.

    No, s druge strane, osim navedene intrigantne potke, Hillcoatova distopija zapravo ne nudi ništa osobito novog i originalnog, nego se vizualno i idejno nastavlja na niz filmova koje smo mogli vidjeti u posljednjih petnaestak godina, u rasponu od Costnerovog Poštara preko Cuaronovog izvrsnog filma Djeca čovječanstva pa do Terminatora 4 McGa i već spomenute Knjige iskupljenja, s time da nikada ne uspijeva dostići profinjenu suptilnost i stilsku iznijansiranost, recimo, Cuaronova naslova. Unatoč dobrim stranama filma, autor svome materijalu nije uspio ponuditi prijeko potrebnu svježinu te provodnu idejnu nit učiniti dodatno kompleksnijom.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 31. svibnja 2010.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji