Krađa ili mash-up?

Remix manifesto (RiP: A Remix Manifesto), red. Brett Gaylor

  • Remix manifesto (RiP: A Remix Manifesto), red. Brett GaylorBaveći se temom copyrighta, odnosno autorskih prava, dokumentarac Remix manifesto (87 min, Kanada, 2009) Bretta Gaylora glasno i nedvosmisleno agitira za jednu stranu – onu čiji predstavnici smatraju da bi autorska prava, baš kao i postojanje intelektualnog vlasništva, trebalo ukinuti. Prema njihovu mišljenju, njihovo posjedovanje i (previsoka) naplata korištenja onemogućuju kreativnost mladih umjetnika. Odnosno: uz pomoć lako dostupnih novih tehnologija (digitalna oprema, internet) umjetnici 21. stoljeća izražavaju svoju kreativnost i stvaraju umjetnička djela na nov način, ne ni iz čega ili eventualno nadahnuti tuđim djelom, kao što se radilo nekad, nego izravno uzimajući postojeće dijelove, uzorke tuđe umjetnosti koje stavljanjem u drukčiji kontekst (navodno?) pretvaraju u originalne radove. Taj se postupak zove mash-up.

    Kao središnji lik i ogledni primjer izabran je popularni američki DJ Girl Talk čije pjesme nastaju u računalu kombiniranjem i preuređivanjem uzoraka pjesama koje je netko drugi već snimio i objavio. Doista, kada čujemo, primjerice, Girl Talkovu pjesmu nastalu montažom, prearanžiranjem isječaka snimaka pjesme Elvisa Costella, nije teško pomisliti kako je napravio nešto pri čemu se postojećim (tuđim) snimkama poslužio baš onako kao što se neki skladatelj, primjerice Costello, poslužio postojećim akordima koje je izvorno smislio netko drugi. Je li riječ o kršenju autorskih prava i ima li Costello (u ovom slučaju) ili vlasnici autorskih prava, pravo na novčanu naknadu?
    Remix manifesto (RiP: A Remix Manifesto), red. Brett Gaylor
    Usredotočen na pitanje autorskih prava na području glazbe, ponajprije u uskom mash-up odsječku, Remix manifesto načinje i druge zanimljive vezane teme: gdje uopće počinje kreativnost, gdje je granica koja razdvaja umjetnost od neumjetnosti (kad smo na terenu pop-glazbe i filozofije, razmišljanja o tome možemo čitati i u nas svježe prevedenoj knjizi Biciklistički dnevnici Davida Byrnea), štite li autorska prava autore ili samo omogućuju zaradu korporacijama koje ih posjeduju, koliko zaštita patenata onemogućuje razvoj u raznim područjima, primjerice u medicini – u što Girl Talk, danju zaposlen kao biomedicinski inženjer pod rođenim imenom Gregg Gilles, ima izravan uvid – gdje bi, da se postojeće ideje mogu slobodno koristiti, možda već bio otkriven lijek za rak...

    O svemu tome Remix manifesto govori u dotjerano agresivnoj bujici kadrova i informacija, mješavinom izvornih i postojećih snimaka preuzetih s televizije i interneta, učestalom uporabom usporenog i ubrzanog pokreta, animacije, podijeljenih ekrana, ekrana u ekranu i kojekakvih drugih vizualnih trikova. Pitak i gledljiv, film katkad stiže do ruba eksperimentalnoga, no u cjelini ostavlja dojam mješavine glazbenog i reklamnoga spota (ovo posljednje zapravo i jest). Riječ je o taktici poletnoga, dinamičnoga bombardiranja stavovima u korist svojega stajališta kojom se korisnika, kao u kakvoj PowerPoint prezentaciji, pokušava uvjeriti u neku ideju, ne ostavljajući mu prostora da o svemu promisli i sam donese mišljenje. Kratkoročno, odnosno za vrijeme trajanja, takva strategija ima određeni uspjeh, no nedostatak ponude argumenata druge strane navodi nas na pomisao da nešto nije u redu i da nam se pokušava prodati nešto što ne želimo kupiti.
    Remix manifesto (RiP: A Remix Manifesto), red. Brett Gaylor
    Uostalom, ozbiljnu sumnju u temeljnu postavku slobodnog dijeljenja ideja i kreativnosti budi činjenica da je potpuno zaobiđeno pitanje koje se nameće kao gotovo ključno: naplaćuje li Girl Talk svoje snimke i nastupe ili plodove svoje kreativnosti jednostavno poklanja. Vješto izveden, Remix manifesto na zanimljiv način govori o zanimljivoj temi, a otvorenim zauzimanjem stava izaziva svojevrsnu naklonost. No, u filmskom je smislu možda najzanimljiviji kao poticajan povod za nastavak razmišljanja o manipulativnoj moći dokumentarnog filma koji, naizgled vjerodostojno dokumentarno, o bilo čemu može govoriti iz bilo kojeg stajališta.

    Tek kao podsjetnik na manipulativne mogućnosti dokumentarca spomenimo svježije i poznatije nam primjere: Oscarom nagrađen Neugodna istina (An Inconvenient Truth, SAD, 2006) Davisa Guggenheima i Velika prevara o globalnom zatopljenju (The Great Global Warming Swindle, Velika Britanija, 2007) Martina Durkina podjednako uvjerljivo zastupaju oprečna stajališta o prijetnji globalnog zatopljenja, a (u tom smislu) izvrstan Operacija mjesec (Operation Lune, Francuska, 2002) Williama Karela koristi autentične dokumentarne snimke kako bi, s namjerom razobličavanja vjerodostojnosti dokumentarizma, kao činjenicu vrlo uvjerljivo predstavio svjesno falsificiranu u priču o tome kako su snimke prvih astronauta na Mjesecu falsifikat.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 29. svibnja 2010.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji