Neuvjerljiva propovijed

Slobodna zona (Green Zone), red. Paul Greengrass

  • Slobodna zona (Green Zone), red. Paul Greengrass
    Ako slijedimo psihoanalitičku putnju, proizlazi da svaka priča treba pričati o nečemu što je izgubljeno, i što u konačnici mora biti pronađeno kako bismo priču mogli zaokružiti i kako bi se kroz nju mogao razviti proces poistovjećivanja. Gledatelj se stavlja u poziciju glavnoga aktera te sudjeluje u njegovoj potrazi. Na taj način gledatelj dobiva priliku da se junak priče umjesto njega suoči s onim što bi za njega možda predstavljalo preveliki šok. Ono što je izgubljeno i što tražimo, objekt malo (a), predmet žudnje za kojim tragamo u Drugom, pokreće našu žudnju u metonimijskom slijedu. I američki specijalac Roy Miller (Matt Damon) traga za nečim što je izgubljeno, što je početkom rata u Iraku bio kolektivni objekt malo (a) američke nacije – oružjem za masovno uništenje, koje je navodno nekoć postojalo u tajnim postrojenjima iračke vojske, a potom je nestalo, a sada bi se trebalo ponovno pronaći kako bi Busheva administracija dobila potvrdu, odnosno opravdanje za svoju besmislenu akciju. Na ovo se nastavlja dvostruka potka filma Slobodna zona.

    S jedne strane imamo dobroga i moralnoga vojnika koji treba potvrdu da se bori za ispravnu stvar te da nije tek puka marioneta sustava, iako u konačnici shvaća da ipak jest, premda je njegov lik u kontekstu stereotipa pojedinac protiv sustava odveć idealiziran te poprilično jednodimenzionalan. Naime, Roy Miller tijekom trajanja filma ne doživljava nikakvu promjenu, uvijek ostaje isti i često sam protiv svih nastoji razotkriti političku zavjeru velikih dimenzija. Njegov angažman u cijeloj priči rezultat je njegovog (pogrešnog) stava da je u Irak došao boriti se za pravu stvar – navodnu demokraciju koju Sjedinjene Države trebaju podariti Iračanima. S druge strane, preko njegovih lutanja bagdadskim bespućima, pokušava se oslikati sprega visoke politike, obavještajnog polusvijeta i novinarstva od kojih svaku stranu pokreće kapital i želja za osobnim probitkom. Sporedni likovi poput Pentagonskog dužnosnika Clarka Poundstonea (Greg Kinnear), agenta CIA-e Martina Browna (Brendan Gleeson) i novinarke Wall Street Journala Lawrie Dayne (Amy Ryan) ostali su tek skicirani i nerazvijeni te nije iskorišten njihov potencijal za kompleksniji razvoj priče pa film barata s premisama kojih je prosječan gledatelj manje-više svjestan, ali one nisu na odgovarajući i intrigantan način povezane u zaokruženu cjelinu.
    Slobodna zona (Green Zone), red. Paul Greengrass
    Problem s filmom angažiranoga Paula Greengrassa (Bloody Sunday, Let 93, Bourneova nadmoć) jest u tome što gledatelj odmah na početku shvaća da predmet žudnje kao takav nikada zapravo nije niti postojao, da je posrijedi najobičnija opsjena centara moći, čime je igra uživljavanja/poistovjećivanja s pričom i glavnim subjektom poprilično pokvarena. Međutim, takav razvoj situacije redatelju je poslužio da film ostavi na ambivalentnoj stazi, neprestano balansirajući između glomaznoga, skupoga i akcijski raskošnoga popcorna te ozbiljnoga i mračnoga političkoga trilera koji nastoji bespoštedno secirati političku i društvenu situaciju u Iraku tijekom američke invazije. Na prvoj razini film ne funkcionira jer je igra potrage zapriječena činjenicom što je gledatelj uvijek korak ispred glavnoga protagonista, a na drugoj je razini redatelj kao pripovjedač eksplicitno prisutan te nastoji svoje moralne parole neprestano i nametljivo iznositi kroz film, pretvarajući Slobodnu zonu u ljevičarsku parabolu, ali nažalost, nedovoljno suptilnu.

    Drugim riječima rečeno, Greengrass nikada iračke likove ne predstavlja kao subjekte koji trebaju zaokružiti njegovu društveno-političku fresku, nego kao puke aktante koji služe tek kako bi njegovi američki akteri shvatili svoje zablude te kako bi im moralno i etički kontrirali. Film je stoga prepun moralno-etičkih propovijedi koje postižu učinak suprotan od namjeravanoga. Freddy (Khalid Abdalla) tako u konačnici objašnjava Milleru da nije on taj koji će odlučivati o sudbini iračkoga naroda, nego samo on kao rođeni Iračanin, koji se 1980-ih borio u iračko-iranskom ratu, kao predstavnik napredne struje iračkoga društva, ima na to pravo. A Saddamov fikcionalni vrhovnik iračke vojske Al Rawi (Yigal Naor), kojega američka administracija iskorištava za svoje huškačke ciljeve da bi ga potom odbacila, više djeluje kao ultimativni pozitivac, nego kao osoba koja je bila jedan od stupova diktatorskoga režima. Čini se kako su redatelj te njegov scenarist Brian Helgeland (L. A. povjerljivo) u svom ideološkom naboju zaboravili jasnije profilirati likove. Većina gledatelja svakako će se poistovjetiti s njihovim političkim stavovima, no cilj je filma da potakne kritičko djelovanje gledatelja te promišljanje, a ne da mu se navedena potka gotova servira.
    Slobodna zona (Green Zone), red. Paul Greengrass
    U vizualnom segmentu Slobodna zona napadno podsjeća na Narednika Jamesa Kathryn Bigelow, s kojim dijeli direktora fotografije Barryja Ackroyda, koji ponovno kamerom iz ruke i u tonovima sepije pokušava postići atmosferu kaotičnosti koji vlada bagdadskim ulicama i životima, ali i ostaviti dojam pseudodokumentarističnosti i sirovosti kako bi intenzivirao doživljaj u gledateljima. Takav se pristup uostalom i ne razlikuje toliko od prethodnih Greengrassovih filmova (vidi Bloody Sunday), samo što je u Slobodnoj zoni  to više svedeno na dekorativnu funkciju. Radi atraktivnosti film je također prošaran atraktivno orkestriranim akcijskim sekvencama pa posljednjih tridesetak minuta postaje pravi akcijski kaos. Glumačka je ekipa dobra ali, nažalost, nedostatno iskorištena.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. svibnja 2010.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji