Sudar titana (1981) Dasmonda Davisa u vremenu nastanka mogao je funkcionirati kao savršen izdanak ultrakonzervativne reganovske ere osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća kada se Hollywood volio zanositi visokobudžetnim spektaklima s mitološkom i fantastičnom potkom pa je Perseus mogao stati uz rame Conanu i Crvenokosoj Sonji te predstavljati borbu za pravdu i dobro te ostale humane ideale, ali i zrcaliti svjetonazor spomenutoga desetljeća u svojoj potrazi za mladošću, ljepotom i, prije svega, samoafirmacijom. Stoga glavni junak kroz odricanje i mukotrpan trud dolazi do samoispunjenja i obećane životne nagrade koja se ostvaruje zaokruživanjem ljubavne priče u svoj njezinoj genitalnosti i društvenoj reproduktivnosti.
Davis je za svoj spekatkl okupio šaroliku i tada atraktivnu glumačku ekipu koja je uključivala Laurencea Oliviera, Claire Bloom, Harryja Hamlina, nekadašnju Bondovu djevojku Ursulu Andress, Maggie Smith i ostale, a premda je film dobio poprilično slabe kritike, ipak se u desetljećima nakon premijere prometnuo u kultni trash. Naravno, sve ideološke matrice američkoga filma osamdesetih godina prisutne su u Davisovu filma pa on danas može djelovati kao nostalgični podsjetnik na najgore desetljeće američkog filma, sa umjetnom scenografijom, specijalnim efektima kakvima se ne bi posramio niti beznadno loš televizijski serijal Xena – princeza ratnica, te drvenim Harryjem Hamlinom u ulozi mitskoga junaka. Unatoč tome, a i zbog same patine vremena, originalni Sudar titana, iako niske umjetničke kvalitete, svakako ima šarma, upravo zbog činjenice da se danas može svrstati u onu kategoriju filmova za koje se kaže kako su toliko loši da postaju urnebesno zabavni.
Gotovo trideset godina nakon originala Hollywood nam je još jedanput odlučio održati lekciju iz grčke mitologije, ali sada zapakiranu u skupo i raskošno CGI ruho i prezentiranu kroz trenutačno pomodnu 3D tehnologiju, premda su ovakve priče demode još od druge polovice osamdesetih. Ipak, raskoš digitalnoga doba odlučila je učiniti svoje te gledateljima ponuditi atraktivnu filmsku pustolovinu. Nažalost, danas malotko drži do suvislosti onih segmenata koji su najbitiji za ovakvu vrstu filmova – priče i scenarija.
Dok je original manje-više slijedio svoj mitski prototekst, autori remakea, redatelj Louis Leterrier (Nevjerojatni Hulk, Transporter) te scenaristi Travis Beacham i Phil Hay, odlučili su podosta izmijeniti priču te uključiti u nju aktere koji nisu zauzimali bitno mjesto u originalnoj priči. Stoga se novi Sudar titana pokazuje problematičnim već na toj razini koja je zapravo nesuvisla i nerazrađena te, očito, na brzinu sklepana kako bi se oko nje mogao što atraktivnije razviti pustolovni, odnosno akcijski segment priče baziran na poprilično rutinski i konfuzno režiranim akcijskim prizorima i specijalnim efektima od čije bi uvjerljivosti gledatelj u 2010. godini svakako očekivao više.
Redatelj se također nije uspio othrvati niti kiču toliko karakterističnom za filmske naslove locirane u antičku Grčku, kao i original, samo što je prethodniku to davalo određen polet, a u prepravku nije niti malo duhovito, pa Zeus, u neinspirativnom tumačenju Liama Neesona (Schindlerova lista), sa svojom dugom bradom i svjetlucavim outfitom djeluje kao da je ispao iz najgore faze Bee Geesa.
Nemaštovit i neduhovit scenarij s previše naivnih dijaloga i moralizatorskih segmenata svakako ne ide u prilog filmu pa Sudar titana djeluje kao praznoglava zabava za osnovnoškolsku publiku kojoj će 3D tehnologija samo pružiti privid da se nalaze u svojoj omiljenoj računalnoj igri. Ostale će gledatelje prije svega odbiti suhoparnost i ispraznost cjeline.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. travnja 2010.
