Što bi rekli susjedi

Zakon braće (Brothers), red. Jim Sheridan

  • Zakon braće (Brothers), red. Jim Sheridan
    Film u kojem Jake Gyllenhaal (Planina Brokeback, Dan poslije sutra) pokušava glumiti opakoga i problematičnoga brata s kriminalnom i zatvorskom prošlošću, a Toby Maguire (Ledena oluja, Spiderman) uspješnoga brata i čvrstoga marinca, odnosno pravoga američkoga vojnika, već se u startu pokazuje poprilično problematičnim jer dvojica mladih i talentiranih glumaca sa svojim psećim pogledima svakako nisu najbolji izbor za likove koje nastoje tumačiti. Istina je da tijekom filma mijenjaju pozicije, pa se Tommy (Gyllenhaal) pokazuje kao ne tako loš te poprilično osjećajan čovjek, a Sam (Maguire) počinje pokazivati i svoju mračnu stranu, međutim to ne mijenja činjenicu kako su oba tragično pogrešno izabrana za svoje uloge, što se pokazalo bitnim problemom po uvjerljivost filma.

    I dok Gyllenhaal još nekako uspijeva izgurati svoj površno osmišljen i napisan lik, Maguire beskrvno pokušava izgledati kao ozbiljan i krut američki vojnik koji ima sve što mu u životu treba: dobar posao, kuću, trofejnu suprugu i dvoje savršene djece, a nakon što ga uhvati postraumatski stres nakon nemilih događaja u Afganistanu, imao sam dojam kao da je zalutao u film iz nekog C horora te da će svakoga trenutka izvući od nekud golemi nož te poklati vlastitu obitelj na spavanju. Natalie Portman (Bliski odnosi) kao Samova supruga nezainteresirano je i nezanimljivo prodefilirala filmom, a da tragediju i razapetost vlastitoga karaktera nije uspjela prikazati osobito uvjerljivo i životno.

    Zakon braće (Brothers), red. Jim SheridanJim Sheridan (Moje lijevo stopalo, U ime oca), nekoć ugledni redatelj pseudoangažiranih drama, a danas poprilično posustali autor, zajedno sa scenaristom Davidom Banioffom (Troja, Wolverine) likove portretira jednodimenzionalno i shematično. Kroz cijeli film se tako provlači obiteljski sukob – otac i sam marinac sa svojim ponašanjem izaziva odbojnost kod jednoga sina, a privlačnost kod drugoga. Kroz rigidan očinski autoritet sinovi su oštro polarizirani na dobroga i lošega sina, premda su oba karaktera zbog svoga konvencionalnoga backgrounda prilično plošni. Sve je svedeno na jednostavan patrilinearan obrazac svijeta – sin koji ostaje u mačoidnom zanimanju oca ima sve očinske privilegije, a drugi je crna ovca u obitelji. Međutim, Sheridanu opasno nedostaje svježine, inventivnosti i odrješitosti kako bi ocvaloj priči udahnuo novi život te je učinio intrigantnom današnjem gledatelju.

    Gledajući Brothers, inače remake istoimenoga danskoga filma redateljice Susanne Bier, nisam se mogao oteti dojmu da iz djela bjesomučno izbija silna ambicija da bude ozbiljna i kompleksna obiteljska drama u kojoj bi autori nastojali ostvariti složenu psihološko-emocionalnu studiju svojih subjekata. Međutim, rezultat je sasvim drugačiji pa je film mnogo bliži obrascima konvencionalne televizijske melodrame namijenjene gledateljima sklonima emocionalnom pražnjenju u dosadnim i kišnim nedjeljnim poslijepodnevima kada na televiziji nema repriza omiljenih sapunica.

    Zakon braće (Brothers), red. Jim SheridanPriča o ženi kojoj suprug pogiba pa se ona emocionalno veže uz njegovoga brata kojega nije previše voljela u prošlosti jer je bio društveni i obiteljski otpadnik, što se kosi s njezinim dobrim obiteljskim odgojem, da bi se u konačnici pokazalo da je suprug ipak živ, dovodi je do dileme. Koga odabrati? Supruga koji nakon povratka s ratišta više nije onaj isti čovjek koji je otišao na ratište ili njegovoga brata koji je ipak sasvim dobra i osjećajna osoba? Kao niti između Tobyja Maguirea i Natalie Portman, tako i između nje i Jakea Gyllenhaala nema potrebne kemije kako bi nas uspjeli uvjeriti zašto i na koji način se u tako kratkom roku razvila emocionalna empatija među njima, pa cijela priča gledatelje ostavlja poprilično hladnima.

    Kako bi gledatelje valjda zaintrigirao neočekivanim razvojem događaja, Sheridan ih paralelnih vođenjem radnje u Sjedinjenim Državama i Afganistanu stavlja u poziciju da budu uvijek korak ispred protagonista. Međutim, takvo podizanje napetosti i manipuliranje gledateljima više je na tragu filmašu tipa Michael Bay i njegova Pearl Harbora, nego redatelju Sheridanova tipa. Druga strana je priče što su afganistanske scene krajnje nemaštovito režirane i svedene na puki stereotip u kojoj su Ameri i oni protiv kojih se bore oštro polarizirani na Mi i Oni tabor, pri čemu je potonji krajnje animaliziran i dehumaniziran, gotovo prikazan kao čista inkarnacija zla, pa stoga nije nimalo čudno što su uspjeli uništiti psihu zdravoga i dobroga američkoga dečka Sama.

    Previše je različitih tema načeto da bi se one uspjele uspješno zaokružiti u konciznu cjelinu pa je Zakon braće naposljetku skončao kao poprilično površan i nerazrađen film. Ispod melodramatskoga plašta zapravo se krije tradicionalna obiteljska moralka u kojoj žena, unatoč svemu, ostaje uz muškarca kojega je voljela i za kojega više nije sigurna voli li ga još uvijek. Ali, to ionako prestaje biti bitno jer su zajedno kupili i opremili kuću, a i otac je njezine djece, a povrh svega, što bi susjedi rekli da ga je ostavila zbog njegovog brata u trenucima kada ju je najviše trebao?

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. travnja 2010.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji