Reprodukcije zbilje

19. Dani hrvatskog filma (6. - 11. travnja 2010.): Dokumentarni filmovi

  • Ruke od kamena, red. Luka Klapan
    Ono što prvo upada u oči kod ovogodišnje dokumentarne kategorije na Danima hrvatskog filma (osim činjenice da ih je, tradicionalno najzastupljenije, brojčano nadmašio igrani sektor) jest šarolikiji dijapazon obrađenih tema od inače primarno prevladavajućih socijalnih. Puno se, primjerice, govorilo o umjetnicima (Leo Junek Bogdana Žižića, Marija hoda tiho Marka Stanića, Meandar Željka Senečića, Živjeti art Željka Radivoja, Če sem sem, ma beloga tovara ne zovem moro Zorana Kreme (naslovna fotografija, op.ur.) ili Moć violončela Annamarije Doričić) odnosno inim poznatim ili slavnim ličnostima (Novinarov bijeg iz pakla droge Ivana Perića, Zoo Tito Ante Kuštre ali i Astralis - institucija Igora Neljaka te Nevidljive galerije Željka Kipkea i Mimara Revisited Danka Volarića – potonji govore o institucijama ali opet imaju veze s umjetnošću). Oni koji nisu bili o poznatima, još uvijek su se većinom bavili osobama (Andrija Jadrana Puharića, Ante Zorana Zekanovića, Benjamin Matije Vukšića, Kao otac i sin Marka Dugonjića, Poštar s naslovne strane Tomislava Topića i Tomislava Mršića, Znak na Kajinu Tihane Kopse i Ljiljane Šišmanović ili Lanternist Tanje Kanceljak), manje socio-ekonomskim kretanjima i/li ljudskim pravima, s osviještenim i ciljanim angažmanom (Dodir stopala, dodir ruke Ivone Biočić Mandić, Kakva si s parama? Rasima Karalića, Zajedno Nenada Puhovskog, Ljudi s mliječnog puta Miroslava Mikuljana, Od 6 mjeseci do 3 godine Miroslava Sikavice, Ruke od kamena Luke Klapana, Susret Igora Bezinovića ili The Sound of Music Marija Papića).
    Zajedno, red. Nenad Puhovski
    Kao ponajbolji izdvojili su se naslovi Kampanja, oliva corcyae nigre Dijane Protić i Tene Bošnjaković (film koji odiše istinskom aurom autentičnosti i toplinom tradicijskog, te sugestivno i pitko prenosi ambijent i emocije svojih protagonista, a ime je dobio po periodu branja i prerade maslina u maslinovo ulje koje Korčulani nazivaju kampanja) te drugačiji Kratki pregled raspadanja drugačijeg autora Nikole Strašeka. Strašek je svakako iznimno ime naše dokumentaristike, osebujan autor s interesom za rubno, anarhistično, panker domaćega filma (potpisnik višestruko nagrađivanog debitantskog dokumentarca Ubil bum te!), a njegova sklonost estetici ružnog, morbidnom i propitkivanju granice između života i smrti, evidentna je i u mračnom, impresionističkom Kratkom pregledu raspadanja, koji svakako evocira eksperimentalnu filmsku formu i ne može se nazvati pravocrtnim dokumentarcem (za razliku od spomenutog, snažno izravnog prvijenca). Artističke crno-bijele fotografije Tina Turka, podcrtane uvijek impresivnom glazbom Zbigniewa Preisnera, progovaraju na drugačiji – kontemplativan način, pronoseći ominoznu slutnju onostranog, prizivajući Ciorana i Majakovskog.

    ZOO Tito, red. Ante KuštreTu su i uvijek sjajni i pouzdani dokumentaristi – Miroslav Mikuljan i Miroslav Sikavica te naravno Nenad Puhovski (u svojim lijepim, poetskim a opet socijalno angažiranim, aktivističkim uracima), potom zgodan Volarićev naslov, dok se Perić i dvojac Topić/Mršić bave kontroverznim temama (otvorenim priznanjem novinara i televizijskog voditelja Slavena Relje o borbi s narkomanijom odnosno pričom s naslovnica – o poštaru Tonćiju Kataviću koji je u kolovozu 2007. netragom nestao s mirovinama koje je trebao podijeliti). U potonju skupinu spada i Zoo Tito Ante Kuštre, koji se uz Vrdoljaka i Zafranovića, također pozabavio Titovom ličnošću, podijelivši film u sekvence poput onih Tito i žene, Tito i film, Tito i slikarstvo, Lovac u Titu… a tu je i dojmljiv Zekanovićev Ante, koji studiozno kroz godine odrastanja prati svog junaka – dječaka (emigranta u Njemačkoj) a potom i tinejdžera skinheada Antu.

    Leo Junek, red. Bogdan ŽižićŽižić i Senečić progovorili su o istaknutim slikarima Leu Juneku i Juliju Kniferu, kroz punokrvne i kompaktne portrete ocrtavajući te važne hrvatske umjetnike – krležijanskog Latinovicza i člana grupe Zemlja s jedne, poklonika forme meandra i člana grupe Gorgona s druge strane. Pejzaži, motivi grada prevladavaju tako i kod Žižićeva prikaza, slijedeći tempo Junekova slikarstva; kontrastiranje crno-bijelog i boje pak kod Senečića, jednako kao i kod Knifera. Zoran Krema portretirao je zanimljivu osobnost čakavskog pjesnika Nikole Kraljića, težište stavljajući na umjetnikova razmišljanja o životu i umjetnosti koje gradi oko centralnog neobičnog događaja u Kraljićevu životu – uručivanja njegove davno zagubljene diplome. Kroz intimne priče o istaknutim ili pak nepoznatim pojedincima, angažirano ili promatrački, čistim ili liričnijim dokumentarističkim pristupom, domaći autori tako su se još jednom, kroz viđeno na 19. Danima hrvatskog filma, potvrdili umješnim potpisnicima reprodukcije zbilje.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 10. travnja 2010.

Piše:


kritike i eseji