Glamur i psovke

19. Dani hrvatskog filma (6. - 11. travnja 2010.): Igrani filmovi (2)

• 
  Drugi festivalski dan u igranoj je konkurenciji donio još nekoliko upečatljivih naslova, u i inače vrlo solidnoj ponudi. Kvalitativnošću, temom i obradom iste odnosno redateljskim senzibilitetom ipak se posebno istaknuo Oslobođenje u 26 slika Ivana Ramljaka i Marka Škoblja. Duhovito-meditativna referenca na Zafranovićevu Okupaciju u 26 slika, film postaje potentan omaž Hitchcockovu Prozoru u dvorište i svojevrstan slijednik meksičke Parque via-estetike Enriquea Rivere; dnevna rutina njegova protagonista narušena je tek uzbudljivom auto-gerilskom misijom (aktivizmom), koja njegovu bivanju daje (onaj) osloboditeljski smisao (iz naslova); sve je pak uokvireno dugim, sporim, lijepo komponiranim i odabranim te rječitim (u filmu nema izgovorena teksta) kadrovima (točno njih 26).
  
  Ostali filmaši nisu toliko težište stavljali na originalnost tema, koliko na njihovu zanimljivo-inovativnu obradu. Našla su se tu tako dva zgodna filma ceste – Pet lakih koraka Mije Prkić i Odredište nepoznato Vjerana Vukašinovića i Ines Šulj; prvi u ispranoj sepija-fotografiji evocira mučno putovanje ispunjeno rough-verbalno-vizualnom estetikom: pijenjem, pušenjem, povraćanjem, psovkama, beskonceptnim dijalozima, koje se pak nastavlja mokrenjem odnosno pogibanjem u eksploziji mina – i upravo kad se pomisli da je isto samo sebi svrhom i da će nastaviti u nedogled, talentirana redateljica okreće se iznenadnom suspensnom zaokretu i kreira fino modeliranu cjelinu. Slično vrijedi i za drugi spomenuti road-movie – znatno laganije atmosfere, koji se krca bizarnim karakterima i ostaje ponešto preproduljenim, odnosno s dojmom nedovršenosti.
  
  Problemima u partnerskim vezama nastavili su se baviti i drugog dana prikazani naslovi, primjerice Daina Oniunas-Pusić u Kinkachoou, Barbara Vekarić u Punom krugu te Uroš Živanović u Hladnoj fronti (naslovna fotografija, op. ur.); posebice zanimljiv pak bio je onaj u ljubav/mržnja odnosu između majke i kćeri u Crvenom Sonje Tarokić, s lijepom Marinom Redžepović (interpretatorici i Vekarićina i Živanovićeva naslova) u glavnoj ulozi. Spomenuti Kinkachoo Daine Oniunas-Pusić među najzanimljivijim je prikazanim naslovima, koji kroz dva para ocrtava suvremeni problem (ne)komunikacije (prvi par korisnik je nijemoga govora te se sporazumijeva govornim znakovima; drugi pak par nositelj je iščašena, ioneskovski fragmentarna verbalnog, s naizgled apsurdnim ponavljanjima dijelova rečenica), kreirajući dramu gotovo skandinavskog, minimalističnog filmskog senzibiliteta.
  
  Zanimljivošću su se istaknuli i navijački, montažno dinamičan, vizualno lijepi crnobijeli naslov Špansko kontinent talentiranog Ivana Sikavice, potom Pola ure za baku Jure Pavlovića koji smisleno progovara o otuđujućim obiteljskim odnosima u modernome društvu, odnosno jarmuschevski urbana Ta tvoja ruka mala Sare Hribar, koja spaja zlatnoholivudski ženski glamur četrdesetih (u obličju Milene Dravić, Jelene Veljače, Marije Omaljev ili Nataše Janjić) s onim prepoznatljivo hrvatskim Ive Robića i retro-automobila (nositelj kojega je taksist Mustafe Nadarevića) da bi finalni zaokret u tonu samo pridodao na slojevitosti djela.
  
  Crnobijeli redateljičin naslov Libertango pak kompaktno je i pitko režiran naslov koji u centar postavlja ženski homoseksualni par; a najveća su mu vrijednost glumačke kreacije (Jadranka Đokić, Nataša Janjić, Frano Mašković). Zaključak je stoga da igranim filmom dominiraju neki novi klinci, mahom orijentirani na svijet oko sebe, nikako njegov širi kontekst; najčešće su pritom njihova djela svojevrsne skice, crtice, krokiji o odnosima mladih parova (hetero ili homoseksualnih), a koji počesto (na stranu deja-vu konotacije) bivaju ili nedovoljno razrađeni ili misaono-tematski nezaokruženi. No te je mane lako previdjeti i opći je dojam uistinu povoljan, puno povoljniji no prijašnjih godina, te otvara perspektivu svijetle budućnosti domaće igranofilmske produkcije.
  
  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 8. travnja 2010.

Piše:

Katarina
Marić